hrvatski

ODREDNICE ŠKOLSKOGA POSTIGNUĆA UČENIKA: PROVJERA MODELA ŠKOLSKE KOMPETENCIJE

U radu su razmotrena različita obilježja povezana sa školskim uspjehom učenika osnovne škole. Teorijsku podlogu rada čini model školske kompetencije (DiPerna, Elliot, i Volpe, 2002 ; 2005), u kojem se opći školski uspjeh objašnjava temeljem školskih vještina učenika te temeljem obilježja koja potiču školski uspjeh (socijalne vještine, motivacija, uključenost i vještine učenja). Cilj rada je provjeriti ovaj modela u mogućnosti objašnjenja školskog uspjeha. Budući da su intelektualne sposobnosti važan prediktor školskog uspjeha i povezane su i s ostalim obilježjima učenika te su u originalnom modelu izostavljene, model je nadopunjen ovom varijablom. Istraživanja u kojima je provjeravan ovaj model malobrojna su te ih karakteriziraju brojni nedostaci, poput nepouzdanog mjerenja ključnih varijabli, nedostatne provjere odnosa među varijablama te korištenje neprikladnih uzoraka i statističkih metoda. Prije provjeravanja glavnih postavki modela provedeno je predispitivanje na prigodnom uzroku (N=170) učenika viših razreda osnovne škole (5.-8. razred), kojim su provjerene metrijske karakteristike instrumenata te su instrumenti adaptirani za primjenu u glavnom istraživanju. Glavno istraživanje provedeno je na prigodnom uzorku učenika viših razreda osnovne škole (7. i 8. razred) (N=393). Konstrukti modela školske kompetencije (DiPerna, 2002 ; 2005) mjereni su upitnicima koji su namijenjeni za mjerenje ovih koncepata pri čemu su korištene samoprocjene učenika te procjene njihovih nastavnika. Pokazalo se da je originalnim modelom školske kompetencije, u kojem su kao izvor podataka korištene procjene nastavnika, moguće objasniti 50% varijance školskog uspjeha a dodavanjem inteligencije u model, moguće je objasniti dodatnih 5% varijance. Model u kojem su kao izvor podataka korištene samoprocjene učenika, suprotno očekivanju, nije potvrđen ovim istraživanjem. U završnom modelu, suprotno hipotezama, motivacije se pokazala potpunim a ne djelomičnim medijatorom odnosa školskih vještina i školskog uspjeha te prema očekivanjima potpunim medijatorom odnosa školskih i socijalnih vještina sa školskim uspjehom te djelomičnim medijatorom odnosa inteligencije i školskog uspjeha. Nadalje, u skladu s hipotezama, vještine učenja i uključenost su se pokazali potpunim medijatorima odnosa motivacije i školskog uspjeha. Ovo istraživanje upućuje na to da najveći ukupni efekt na školski uspjeh ima motivacija učenika, zatim njihove vještine učenja, školske vještine, inteligencija, njihove socijalne vještine te na posljetku uključenost.

model školske kompetencije ; školski uspjeh ; motivacija ; školske vještine ; socijalne vještine ; uključenost ; vještine učenja ; inteligencija

nije evidentirano