hrvatski

O mizoginim pričama

Članak se osvrće na duboke korijene protuzenskih shvaćanja, te na njihove regionalne razlike. Kratko se prikazuju protuzenske tradicije u književnosti od srednjega vijeka do baroka (uključivši i hrvatske starije tekstove). To je sve zatim našlo odjeka u usmenim pričama, gdje je dijelom bilo potaknuto i životnim situacijama. Članak raspravlja i o tzv. ženskoj estetici, o pričama koje su žene same izabirale i kako su ih uobličavale. Prikazuju se priče koje, doduše, nisu protuženske, ali se opredjeljuju za pasivnu i neravnopravnu ulogu žena: legende i bajke o nepravedno progonjenim ženama, o strpljivim patnicama, pa čak i o ženama umno nadmoćnima muškarcu, ali uvijek u okviru dodijeljene im uloge. No, te priče ne treba primati kao uvijek jednake stereotipe jer su pripovjedačice istim sadržajima davale vlastiti vrlo raznolik smisao. Zatim se prikazuju tipovi priča iz međunarodnoga, kao i hrvatskoga repertoara o zlim ženama: o nevjernicama, tvrdoglavim ili svadljivim ženama, brbljavicama, pohotnicama, ženama gorima od vraga, o ženi muževoj neprijateljici nasuprot vjernome psu itd. Analiziraju se njihovi iskazi, oblici, te okolnost tko su bili pripovjedači(ce) i kako je to utjecalo na davanje značenja priči. Tako su same žene u vec spomenutim stočarskim krajevima rado pričale o zlim ženama, i to zlim samo zato jer su u nečemu proturječile mužu ; ili su bile ukroćene na krajnje surov način. Čak i vesele priče o ženi koja je duhovito nadmudrila vraga svršavaju više puta kažnjavanjem za njezinu ne baš jasnu zloću. Karakterističan je primjer priče kad kralj imenuje muža svojim ministrom i daje mu ujedno uputu neka svojoj jezičavoj ženi ubuduće 'omekša leđa'.

mizogine priče; književne protuzenske tradicije; usmene priče

nije evidentirano