hrvatski

Umjetnost u znaku uspjeha

Problem recepcije umjetnosti uvijek je podrazumijevao manje ili više napet odnos između umjetnika i njegove publike, prije svega očekivanja i priželjkivanja publike koja je harmonizirala ili konfrontirala s radom umjetnika. Pritom je i sam umjetnik u komunikacijskom kanalu svoje umjetnosti ciljao na različite profile te publike, bilo da je „udvarao“ uvijek uskoj eliti iniciranih u umjetnosti, ili da je demokratizirao i masovizirao rad koji postaje „razumljiv svakome“. U prošlome stoljeću s pojavom pop-arta široke mase i umjetnička avangarda, elitna umjetnost i popularna kultura, možda nikada nisu bili bliži i u tolikoj mjeri sljubljeni. Nesklona kritika tada je konstatirala da je konačno provedena trivijalizacija umjetnosti od strane široke publike, dobrovoljno svođenje umjetnika na neutješnu razinu priprostih masa koje ponajmanje žive za umjetnost i ona joj, u najboljem slučaju, treba kao jednostavan dekor. Naravno, sve je to bilo moguće jer je možda prvi put u povijesti čovječanstva sam umjetnik dokinuo razliku između dobrog i lošeg ukusa, izašao pred svoju publiku rasterećen metafizičkog, drevnih sumnji i strahova koji su pratili umjetničko stvaranje, i kako kaže H.Kramer, namigujući joj, pozvao je da zajedno s njim zauvijek ostane u „univerzumu blistave društvene površnosti.“ Postmoderna umjetnost nastavak je iste priče s uznapredovalom socijalizacijom umjetnika, s njegovim odricanjem od „demona metafizičkog“ i priklanjanjem svijetu uspjeha, slave i novca. Kako je jedan kritičar slikovito zamijetio, u novije smo vrijeme od umjetnika svećenika poput Mondriana, evoluirali do umjetnika showmana kao što je Warhol, prevodeći umjetnost iz izolacije individualističkog u svijet gužve kolektivnog spektakla. S tom promjenom došlo je i do psihološkog obrata i danas je umjetnik poslovni čovjek, koji kako kaže S. Gablik, više nije motiviran žrtvovanjem i asketizmom, nego ekstremnim stupnjem egoizma i praćenja vlastitog interesa. „On postaje još jedan službenik u mehanizmu, sa prikrivenim interesom da mehanizam nastavi funkcionirati“ (S.Gablik). Ili po riječima A. Maslowa, „frustrirana volja za smislom našla je zamjenu u volji za moći, plus onim što bi se moglo nazvati 'voljom za novcem'“. Po riječima S. Gablik, naši su umjetnici plaćeni da proizvode a ne da od sebe prave primjer za ugledanje. Razvojnu liniju u tom smislu možemo pratiti na potezu umjetnika kao što su: A. Warhol, J. Koons i D. Hirst, koji najbolje ilustriraju novu psihologiju ali i novu javnu recepciju umjetnika koji, kaže Gablik, zajedno s masama traga za sigurnošću i uspjehom, dok eventualne ostatke starinskog idealizma slijedi još samo u vlastitom djelu kojega ne mora uskladiti (niti to itko od njega traži) s osobnom egzistencijom.

Umjetnost; uspjeh; A. Warhol; J. Koons; D. Hirst

nije evidentirano