engleski

Symptomatology of modernity in A.G. Matoš's Work: Modernism, Baudelaireanism, Decadentism

Rad se bavi Matoševim tematizacijama simptomatologije moderniteta ; njegovim dvostrukim, književnim i književno- kritičkim, interesom za civilizacijsku dimenziju moderniteta i za teme suvremenoga života. Prvi dio posvećen je definiciji bodlerizma kao "latentnog stanja moderne duše" (1907). U drugome dijelu analiziramo pripovijest Miš (1899) s naglaskom na Matoševoj persiflaži dekadentnoga stila. Premda je odabrana proza naizgled usko vezana uz austro-ugarski kulturni milje, autor u njoj daje kritiku simptomatologije europskoga fin de siècle-a u cjelini. Matoš ironizira dekadenciju kao kulturološku kategoriju, ispisujući istodobno duhovitu persiflažu dekadentnoga književnog stila. Aludira se na pojmove iz priručnika psihijatrije na prijelazu stoljeća koji postaju ključne riječi moderne epohe prije početka popularnosti Freudove psihoanalize: npr. “folie raisonnante”, pojam kojega je uveo Pinel 1812, a koji će na početku dvadesetog stoljeća postati dijelom modernoga repertoara kulturoloških općih mjesta. Egoizam modernoga subjekta Matoš vezuje uz “moral insanity” (pojam je uveo 1835. Prichard, naslonivši se na Pinelovu i Esquirolovu definiciju manie sans délire). U trećemu dijelu teksta, usporedbom Matoševih stavova o rasapu modenoga subjekta i degeneraciji društva sa stavovima M. Nordaua (Entartung, 1892), ali i čitanjem Matoša u svjetlu nekih postavki Spenglera i Bergsona, vraćamo se definiciji bodlerizma na razmeđu francuske dekadencije s jedne strane, te slavenskog književnog demonizma, s druge strane. Na samome kraju teksta upozoravamo na intrigantnost čitanja Matoša u kontekstu recentnih tematiziranja «dekadencije» postmodernoga društva.

Modernism; Baudelaireism; Decadence; A. G. Matoš

nije evidentirano