hrvatski

KURIKULUMSKI MODELI PEDAGOŠKIH KOMPETENCIJA UČITELJA U INICIJALNOM OBRAZOVANJU

Obrazovanje učitelja u Hrvatskoj ovisi ne samo o cjelokupnom obrazovnom sustavu, već i o povijesnom, kulturološkom, društvenom i političkom nasljeđu zemlje, kao i o budućoj viziji kvalitetnog učitelja u kontekstu brzih tehonoloških i globalizacijskih promjena. Složenost i zahtjevnost učiteljske profesije svakim se danom povećava, što dovodi do mnogobrojnih javnih rasprava povezanih uz odabir najadekvatnijeg modela i implementaciju odgovarajućeg kurikuluma u inicijalnom obrazovanju učitelja kako bi se postigao što bolji omjer između temeljnih teorijskih znanja i razvoja praktičnih sposobnosti. Kao relevantan teorijski okvir za analizu kurikuluma učiteljskog studija, izabran je Kolbov (1984) ciklički model iskustvenog učenja koji bez obzira na široku uporabu u psihologiji (kognitivna i socijalna psihologija), zatim u filozofiji, antropologiji, ali i u pedagogiji (područje obrazovanja i cjeloživotno učenje), nije uvijek lako primjenjiv u svim kulturama jer treba voditi računa o razlikama u kognitivnim i komunikacijskim stilovima koji su kulturno, povijesno utemeljeni. Stoga se, u teorijskom dijelu rada osim detaljnog razmatranja Kolbovog modela iskustvenog učenja, objašnjavaju i analiziraju teorijski okviri inicijanog obrazovanja učitelja i različite koncepcije inicijalnog obrazovanja učitelja, kompetencijski profil budućih učitelja te iskustveni pristup učenju. Glavni cilj empirijskog dijela istraživanja bio je ispitati jesu li teorijsko znanje i praktično iskustvo, prema Kolbovom (1984) modelu iskustvenog učenja, zastupljeni i integrirani u nastavnim programima inicijalnog obrazovanja učitelja u Hrvatskoj. Istraživanje se temeljilo na kvantitativnoj i kvalitativnoj metodologiji koja je obuhvaćala ispitivanje studenata učiteljskog studija na Sveučilištima u Puli, Rijeci, Zadru i Splitu te učitelja osnovnih škola u Istarskoj županiji, zatim analizu studijskih programa za učitelje i syllabusa odabranih kolegija iz pedagoško-psihološkog i didaktičko-metodičkog područja te stručne prakse. Podaci dobiveni anketiranjem obrađeni su metodama deskriptivne statistike i faktorske analize, a za analizu nastavnih programa i syllabusa korištena je deskriptivno-neempirijska metoda i rad na dokumentaciji. Dobiveni rezultati istraživanja ukazuju kako u inicijalnom obrazovanju učitelja prevladava stjecanje akademskih i pedagoško-psiholoških znanja, s osrednje zastupljenim aktivnostima konkretnog nastavnog iskustva, rijetkim aktivnostima promišljanja o doživljenom iskustvu i vrlo rijetkim aktivnostima uvođenja inovacija u nastavu. Provedena analiza nastavnog programa učiteljskog studija pokazala je kako ne postoji ne samo ravnoteža u omjeru između kolegija teorijskog i praktičnog karaktera, već ni njihova međusobna integriranost. Tome u prilog govori i analiza syllabusa kolegija pedagoško- psihološkog i didaktičko-metodičkog karaktera te stručno- pedagoške prakse, u kojima nije ravnomjerno zastupljeno usvajanje teorijskih sadržaja i razvoja praktičnih umijeća. Isto tako, u formalno organiziranom stručnom usavršavanju učitelja prevladava usvajanje znanja, a slabo su zastupljene refleksivne i istraživačke aktivnosti, što znači da se ne primjenjuje Kolbov model iskustvenog učenja. Znanstveni doprinos rada očituje se u preporuci za moguću primjenu Kolbovog modela iskustvenog učenja pri kreiranju kurikuluma za inicijalno obrazovanje učitelja u kojem bi praktično iskustvo učitelja bio temelj za promišljanje i stvaranje novog znanja te razvoj njihovih istraživačkih profesionalnih kompetencija.

učitelj; inicijalno obrazovanje; Kolbov model iskustvenog učenja; konkretno iskustvo; apstraktno razmišljanje; aktivno eksperimentiranje; syllabus; nastavni program; kurikulum; kompetencija; pedagoška teorija; odgojna praksa

nije evidentirano