hrvatski

Važnost tehnologa medicinske radiologije u provođenju vanjskog zračenja

Radioterapija je grana medicine čija je primarna uloga korištenje ionizirajućeg zračenja u svrhu liječenja zloćudnih bolesti. Radioterapija (iradijacija ili ozračivanje) označuje primjenu ionizirajućeg zračenja u svrhu postizanja povoljnog i korisnog biološkog djelovanja i učinka u terapijske svrhe. Djelovanje ionizirajućeg zračenja temelji se na reakcijama apsorbirane energije u tkivima. Slabljenje zraka zbog apsorpcije i rasapa pri prolazu kroz tkiva tijela određuje različite metode i procese kod planiranja zračenja Osnovno je načelo u radioterapiji, da se kvaliteta ili prodornost zračenja prilagođuje dubini tumora u tijelu uz najbolje moguće čuvanje okolnog zdravog tkiva. Radioterapija se primjenjuje bilo kao samostalna, kurativna ili kao dodana (adjuvantna) kada je udružena s nekom od ostalih metoda liječenja kao što su: kirurgija, kemoterapija i imunoterapija. Ponekad se kod bolesnika kod kojih nije moguće postići izlječenje provodi palijativna radioterapija s ciljem ublažavanja tegoba izazvanih malignom bolesti. Radioterapija se može provesti na tri načina: kao perkutana ili vanjska, unutrašnja i sistemska radioterapija. Standardni tim u radioterapiji čine liječnik specijalist radioterapijske onkologije, fizičar educiran u radiobiologiji, te radiološki tehnolog s iskustvom u radioterapiji. Širi tim u kliničkoj onkologiji uz njih čine i kirurzi, internisti , dermatolozi, pedijatri i drugi.

Radiologija

nije evidentirano