hrvatski

Novovjekovlje: veliko razdruživanje vjere i razuma

Izlaganje prikazuje tezu kanadskog filozofa Charlesa Taylora o neotklonjivosti vjere u sekularnom dobu. Oslanjajući se na njegovo kapitalno djelo, na početku se izlaganja definira sekularizacija, polazeći od društvene predodžbe vjere kao opcije koja se više ne podrazumijeva. Potom se, prateći samorazumijevanje čovjekovog ja, ukazuje na procese i klime koje su pripravile sekularizaciju: srednjovjekovna reforma vjere, raščarenje svijeta, deizam, antropološki obrat i isključivi humanizam. Ti su procesi doveli ljudsko sebstvo u stanje nepropusnosti spram izvanjskoga. No, nepropusno sebstvo, pod unakrsnim pritiskom vjere i nevjere, i dalje pokazuje svoju propetost prema transcendentalnom. Zato se, nadalje, izdvajaju ključni principi Taylorove pozitivne hermenutike sekularizacije i razlozi nade u neotklonjivost vjere. Površno razumijevanje i neprijateljski stav prema sekularizaciji povisuju ulog strahu i pesimizmu u pogledu budućnosti religije. No, dublje shvaćena, sekularizacija nije i ne može biti kraj religije. U horizontu Božje pedagogije i religioznog razvoja ljudskog sebstva, sekularizacija se pokazuje kao providencijalna etapa i nova prilika za religioznu vjeru.

Novovjekovlje; vjera; razum; Charles Taylor

nije evidentirano