hrvatski

Kreativno učenje kao put do dobrobiti djece: implikacije za pedagogiju i praksu odgajatelja i učitelja

Suvremena pedagogija zahtijeva usmjeravanje profesionalnoga seta vještina odgajatelja i učitelja prema pedagogiji i praksi koje efikasno potiču kreativno učenje i inovacije među djecom. Unutar pozitivne psihologije u obrazovanju dobrobit djece ostvaruje se dvama temeljnima načelima: ostvarenja ugode i pozitivnih osjećaja s jedne strane, a s druge autentičnoga funkcioniranja koje ne mora uvijek biti ugodno, ali nas vodi k ostvarenju najviše rangirane potrebe, prema Maslowu – k samorealizaciji. Jedan od suvremenih diskursa u pedagoško-psihološkim znanstvenim područjima snažno se oslanja na nove načine učenja koji ne samo da dovode do kvalitetnijih ishoda učenja, već i do ostvarenja dobrobiti djece s dugoročnim pozitivnim posljedicama. U tom kontekstu u radu se propituju putovi koje nudi kreativno učenje definirano ne samo kao sposobnost kreiranja sasvim novih rješenja i produkata, već i kao sposobnost i snažna motivacija za uvježbavanjem i razvojem transverzalnih kompetencija. Pri objašnjavanju veze između kreativnog učenja i dobrobiti djece, nužno je spomenuti motivaciju unutar teorijskoga modela samoodređenja, gdje je postignuće ishoda učenja povezano s razvojem transverzalnih kompetencija što rezultira ostvarenjem psihološke dobrobiti putem zadovoljenja temeljnih ljudskih potreba: potrebe za kompetentnošću, autonomijom i povezanosti s drugima. Stoga su stavovi budućih učitelja i odgajatelja o kreativnosti i kreativnom učenju djece više nego bitni za ostvarenje prethodno navedenih ciljeva i osiguravanje dobrobiti djece. Uzimajući to u obzir, ovaj rad će se osloniti na empirijsko istraživanje te ukazati na implikacije za pedagogiju i praksu (pred)školskih učitelja koje bi mogle dovesti do željenoga ishoda u kreativnosti i dobrobiti djece.

dobrobit; kreativnost; transverzalne kompetencije; učenje; učitelji

nije evidentirano