hrvatski

Parčićeva koncepcija obnove staroslavenskih liturgijskih knjiga u XIX. stoljeću

Neosporno je danas da vodeća uloga u obnovi staroslavenskih liturgijskih knjiga u XIX. st. pripada Dragutinu Antunu Parčiću. Taj je devetnaeststoljetni homo universalis u paleoslavističkoj / paleokroatističkoj literaturi poznat kao onaj koji je glagoljskim misalom spasio starodrevnu hrvatsku povlasticu – glagoljicu od neminovne propasti koja joj je prijetila u drugoj polovici XIX. stoljeća. Njegov glagoljski Misal, kojim se u liturgijsku uporabu vraća crkvenoslavenski jezik, izlazi 1893. u svom prvom izdanju i predstavlja krunu ćirilometodskih obnoviteljskih nastojanja ne samo među Hrvatima nego i među Slavenima uopće. U vrijeme kada glagoljica na hrvatskome nacionalnom prostoru živi svojim potisnutim životom valjalao je osigurati da se glagoljski Misal može bez poteškoća upotrebljavati, stoga D. A. Parčić izdaje Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice(autor Ivan Broz, 1894) te priređuje staroslavensku gramatiku i rječnik: Grammatica paleoslavico-latina i Rječnik latinsko-glagolski, koji su ostali u rukopisu. U radu će se stoga opisati dva navedena priručnika i pokazati kako je ono što opisuju (i propisuju) u skladu s Parčićevom koncepcijom jezičnoga oblikovanja (obnavljanja) staroslavenskih liturgijskih knjiga, napose Misala iz 1893. Također će se potvrditi da Parčić sudbinu svojih liturgijskih izdanja nije želio prepustiti slučaju, već je promišljeno i s jasnom koncepcijom pristupio obnovi staroslavenskih liturgijskih knjiga.

hrvatski crkvenoslavenski jezik; XIX. stoljeće; Misal 1893; pomoćna liturgijska izdanja

nije evidentirano