hrvatski

Više nemamo stila

Nejasna pozicija stila u likovnosti, može postati bitno razumljivija uvažimo li značaj povijesnih prekretnica, koje su izazvale nepovratna razgraničenja teorijskog statusa i društvene uloge stila u povijesti umjetnosti i to u razdoblju nakon 1764. godine, kada je Johann Joachim Winckelman stilistiku izdvojio iz retorike, proširivši područje nadležnosti stila na povijest umjetnosti, usidrivši ga time u vremensku dimenziju da bi omogućio stilsku analizu povijesnih razdoblja u umjetnosti. No, posve se zanemaruje činjenica, da je gotovo istovremeno sa stjecanjem disciplinarne autonomije stila započeo i njezin rascjep, preciznije, započeo je veliki povijesno teorijski prijepor oko definicije onoga što smatramo „prepoznatljivim odlikama“ umjetničkog djela, a time i stila. Kodifikacija, kao jedan od kvalifikativa stilskih odlika, od perioda ranog romantizma postupno gubi kredibilet, a razdvajanjem nazora na umjetnost u povijesnom sukobu „struke“ i „kritike“ Pariškog Salona, konačno gubi i svoje uporište, barem u onom dijelu produkcije koja je našla svoje mjesto na najvišim ljestvicama vrijednosti produkcije od druge polovine XIX i prve XX stojeća, pa do postmodernizma kad se situacija u potpunosti mijenja. Stil u razdoblju modernizma traži drugi i drugačiji pristup od svih koji su mu prethodili, pa se komparativno praćenje pojačano izražajnih odlika temelji na psihološkim i faktorima izobrazbe promatrača, njegovoj sklonosti konformizmu mainstreama ili subverzivnim politikama modernističkog elitizma umjetnosti. Drugim riječima, radi se o kompleksnom sustavu percepcije, recepcije i odabira točke motrenja (kontekstualizacije). Navedene faktore možemo jednom riječju nazvati svojstvom odabira onoga što ćemo smatrati očevidno prepoznatljivim. Konačni gubitak stilske autonomije djela dogodio se u razdoblju postmodernizma kada djelo postaje u potpunosti stilski nefunkcionalno. Estetička komunikacija i kritika, a ne više djelo, razlučuju prepoznatljivost i izražavaju originalnost. Klasifikacija i kodifikacija djela ne temelje se više na očevidnosti, odnosno na naglašenoj vizualnoj izražajnosti već na kritici i teoriji, što problem stila, kao i cjelokupan problem predmetnosti umjetničkog djela, seli u područje intertekstualnih teorija o smislenoj izražajnosti vizualnih pojava, a time (dijelom) i umjetnosti.

stil u vizualnoj umjetnosti ; očevidnost ; stilska dihotomija romantizma ; stil modernizma ; krah stila

nije evidentirano