hrvatski

Filip de Diversis. Dubrovački govori u slavu ugarskih kraljeva Sigismunda i Alberta

Smrt kralja Sigismunda Luksemburškog 1437. godine, te krunidba i prerana smrt kralja Alberta Habsburškog bile su prilike za svečana okupljanja dubrovačke vlastele i puka u katedrali svete Marije. Uz misu i druge obrede, okupljeni su ondje imali priliku poslušati govore dubrovačkog učitelja, Filip de Diversis, humanista rodom iz Luke, koji je u gradu boravio između 1434. i 1444. godine. Govoreći o pothvatima dvojice kraljeva, Diversi je izabrao one koji su najviše utjecali na sudbinu Dubrovnika, ugarskog kraljevstva i kršćanstva. Grad Dubrovnik, njegova vlastela i stanovnici, političko uređenje, društveni običaji i vrijednosti bili su pravi predmet govornikova interesa. On pripovijeda o osobitoj naklonosti ugarskih vladara svome vjernom gradu, o slavi dubrovačkih poslanika i senatora, teritorijalnim proširenjima Republike i njezinoj ulozi zaštitnice kršćanstva, ali i o pogrebnim običajima, proslavi krunidbe i društvenoj važnosti tih događaja. Diversijeva neupitna podrška političkoj isključivosti dubrovačke vlastele i društvene hijerarhije otkriva i osobnu poziciju ovisnosti koju su s njime dijelili brojni europski humanisti u službi raznih vlasti. Njegovi govori nisu sasvim pouzdani izvor o političkom djelovanju dvojice kraljeva, ali zato zgusnuto pripovijedaju o stilu, ukusu vremena, književnom stvaralaštvu i običajima. Otkrivaju tanahne niti međuljudskih odnosa, osjećaje, vrijednosti, interese i zrcale dubrovačku kulturnu i društvenu stvarnost onog vremena onakvu kakva je bila. Humanistički retoričari usmjerili su pažnju prema jeziku kao mediju kojim se manifestira svo ljudsko stvaralaštvo. Vještina govora i vještina pisanja bila je ugrađena u sam temelj humanističkog programa, kao ishodište odgoja i obrazovanja, medij dosezanja duhovne plemenitosti i skladne osobnosti a na kraju i cilj humanista. Bez sumnje, Diversi je bio daleko i od najviših literarnih i jezičnih dosega vlastitog vremena, no to ne znači da njegov doprinos nema značenja. Humanizam je iznjedrio nekoliko velikana, no u bazi pokreta bili su mnogi ljudi poput Filipa de Diversis, skromnijega dara, ali također pronositelja novih znanja i ideja. Njegovi su govori u čast ugarskih kraljeva klasičan primjer humanističkog žanra, sa svim obrascima, općim mjestima i uobičajenim formulama. Humanistička komunikacija odvijala se preko knjiga, poslanica, epigrama i govora, kako privatna tako i javna. Putem tih medija, blisko vezanih sa stvarnošću, a i s humanističkim konceptom slave, pretresali su teme koje su ih zanimale ili tištile i utjecali na javno mnijenje. Zato su te forme važan izvor za poznavanje društvenih i kulturnih prilika. Intrigantno je razumjeti estetiku i komunikacijske kodove jednog materijalno i duhovno toliko živog i nemirnog vremena, pogotovo u svjetlu humanističkih pitanja o odnosu sadržaja i forme, koje postaje jedno od ključnih pitanja današnjeg razmišljanja o humanističkim disciplinama. Neke trajne ideje i navike zapadnog uma rođene su u humanizmu i na njima su velikim dijelom utemeljene tekovine modernizma, no vrijednosti toga vremena nude i druge mogućnosti. Stoga se nova promišljanja o jeziku, povijesti i mogućnostima spoznaje nužno vraćaju tom ishodištu i u njemu traže odgovore na nova pitanja. Novo promišljanje humanističkih diskursa dio je neophodne potrage za novim ustrojem humanističkih diskursa našeg vremena. Odvajajući se od modernističke ideje neprekinutog napretka, naše vrijeme ponovo traži i afirmira pamćenje i svijest o kontinuitetu – odatle potreba da se humanističko, pa i modernističko nasljeđe prevrednuje i potom ugradi u novi misaoni sklop. Protivno modernističkom “oslobađanju od prošlosti i hodu u svijetlu budućnost”, renesansa je svoju stvarnost razumjela, ali i gradila na temelju prošlosti. Po tome je ona bliska današnjem vremenu koje uspostavlja novi odnos prošlost-sadašnjost, smatrajući da novo ne postoji bez povijesti. Postmoderna pitanja o odnosu retorike, lingvistike, književnosti, povijesti i drugih znanja aktualizirala su ta razmišljanja renesanse. Može se reći da se otišlo i korak dalje u promišljanju odnosa ljudskosti i govora. U antici i humanizmu idealnim se čovjekom smatrao govornik, dok postmoderna, uz vještinu oblikovanja i prenošenja vlastitih misli, osobito naglašava dijalog. Ideal ne predstavlja više samo znanje i užitak u njemu, nego i sama komunikacija. Čovjek ne može biti potpun bez glasa drugoga. Glas iz nekog drugog vremena, u ovom slučaju glas Filipa de Diversis, govori nam o svom vremenu i odgovara na neka naša pitanja. Retorika i diskurs, u stalno novom dijalogu s prošlošću, afirmiraju se kao punovrijedni povijesni izvori – odgovori se kriju jednako u sadržaju kao i u ruhu.

Filip de Diversis; humanizam; govori; Dubrovačka Republika; 15. stoljeće

nije evidentirano