hrvatski

Arhitektura kao poetska slika

Današnja konzumeristička ekonomija isključivo počiva na učvršćivanju i iskorištavanju želje za posjedovanjem i potrošnjom, unoseći dvosmislena značenja zamaskirana prijetvornom neutralnošću tehnologije, zbog čega je i postala glavnim protagonistom u našim psihosomatskim patologijama i političkim krizama. Ovakvo nerazumijevanje erosa, jer želja za konzumiranjem zahtijeva odricanje od osobne imaginacije, izazvalo je veliku dezorijentaciju u kulturi i društvu. Naime, kad tehnologija pokušava ostvariti “ideal”, očekujemo sreću iz ispunjenja tog ideala, a pravi prostor želje pritom nestaje, zamijenjen replikom - prostorom potrošnje, beskonačno projiciranim u utopijsku budućnost. Poetska arhitektura, izvan utopija progresa i univerzalne civilizacije, teži ostvariti suosjećanje i zavoditi kroz lijepe forme i odgovoran program. Ocrtane u navlastitim lingvističkim i kulturalnim horizontima, arhitektonske su prakse u mogućnosti proizvesti smisleni rad otkrivanjem i transcendiranjem njihova lokalnog kulturnog i povijesnog stanja. Usprkos opasnostima solipsizma, koji je svojstven modernom stvaralaštvu (nedostatak kozmologije, jedinstvene tradicije življenja, ili skupa rituala prema kojem bi orijentirali naše živote), mogućnost implementacije stvaralaštva kao igre ovisi o arhitektovom htijenju da angažira osobnu imaginaciju u potrazi za ljepotom, potrazi koju prati neizbježna predanost da se uči od povijesti i tako kontinuirano oštri razumijevanje samoga sebe i svojega svijeta.

imaginacija; arhitektura; poezija

nije evidentirano