hrvatski

Arhitekt Josip Vancaš i pregradnja franjevačkih crkava u Gučoj Gori kod Travnika, na Gorici u Livnu i u Tolisi : prilog povijesti arhitekture historicizma u Bosni i Hercegovini

Josip Vancaš pripada skupini najvažnijih projektanata sakralnih građevina na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije u zadnjim desetljećima 19. i početkom 20. stoljeća. Najveći dio svojega opusa realizirao je u Bosni i Hercegovini koja se od 1878. do 1918. nalazila pod upravom Austro-ugarske Monarhije. Iako je sarajevski, vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler odigrao ključnu pokroviteljsku ulogu u životu i stvaralaštvu Josipa Vancaša ovaj je arhitekt vrlo usko bio vezan i uz franjevački red. Na većini od 13 franjevačkih samostanskih crkava koliko je početkom 20. stoljeća postojalo na području Bosne i Hercegovine, bar prema Vancaševim tvrdnjama (Tolisa, Plehan, Petričevac, Kraljeva Sutjeska, Sarajevo, Kreševo, Fojnica, Jajce, Šćit, Mostar, Široki Brijeg, Guča Gora, Gorica kod Livna) izvodio je katkad veće, katkad manje intervencije. Ovaj se članak usredotočuje na zahvate na trima franjevačkim crkvama podignutima sredinom 19. stoljeća: u Gučoj Gori kod Travnika u središnjem dijelu Bosne (dograđena 1892. – 1895.), na Gorici kraj Livna u južnom dijelu Bosne (dograđena 1905. – 1906.) te u Tolisi kod Orašja u sjevernom dijelu Bosne (dograđena 1911. – 1912.), važnim primjerima romantičarske sakralne arhitekture u toj zemlji, koje su pregradnjama dobile i novi stilski karakter primjereniji ukusu visokog odnosno kasnog historicizma. Ova tri zahvata svjedoče s jedne strane o nesklonom odnosu Vancaša i većine njegovih suvremenika prema romantičarskoj arhitekturi, a s druge strane o stilskim mijenama karakterističnim za kraj 19. i početka 20. stoljeća. Dok je crkva u Gučoj Gori pregrađena potpuno po načelima visokog historicizma u neoromaničkom stilu, na crkvi u Livnu, dograđenoj u neorenesansnom stilu, već se primjećuju kasnohistoricistička rješenja (prozori u svodovima u glavnom brodu), dok toliška crkva pokazuje kako se Vancaš znao okušati u stilu koji je u sakralnu arhitekturu ušao tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće – neobaroku. Vancašu na zatečenim građevinama (a čini se djelomično i investitorima, franjevcima) primarno nije bila prihvatljiva izrazita jednostavnost arhitektonske dekoracije. Vancaš stoga ne samo da ove crkve proširuje i stilski korigira, on ih istodobno bogato (bogatije) dekorira. Kada su mu financijske mogućnosti dopuštale, kao na Gučoj Gori, intervenira sveobuhvatno i na pročeljima (glavnom) i u unutrašnjosti, kada nisu, kao u Tolisi i na Gorici, intervenciju usredotočuje na unutrašnjost, koju proširuje, nadsvođuje sigurnijim, vatrootpornijim betonskim svodovima i ukrašava bogatim dekorativnim oslikom, te samo djelomično modificira i dekorira zatečenu arhitektonsku dekoraciju. Sve su tri crkve nakon obnove postale trobrodne dvotoranjske bazilike. Do danas je najcjelovitije ostala sačuvana crkva na Gorici koja ostaje rijedak primjer historicističkog Gesamtkunstwerka u umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Josip Vancaš ; franjevci ; Bosna i Hercegovina ; historicizam ; neoromanika ; neorenesansa ; romantizam ; Guča Gora ; Gorica ; Tolisa

nije evidentirano