hrvatski

Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine

Premda su istražene pojedine značajnije palače unutar dubrovačkih zidina i za neke od njih utvrđeni vlasnici, dosada nije bio poznat opći razmještaj ni slijed vlasnika gradskih nekretnina kroz povijest. Razlog tome bit će ponajprije nedostatak cjelovitih i preglednih povijesnih izvora. Čini se da za grad Dubrovnik nikada nije bila uspostavljena zemljišna knjiga, kakve su postojale za teritorije koje je Dubrovnik stekao u razdoblju od 13. do 15. stoljeća (dijelovi Astareje, Pelješac, Dubrovačko primorje, Konavle). Nije sačuvan nijedan cjeloviti poimenični popis stanovništva stariji od 19. stoljeća iz kojeg bi se mogla utvrditi pozicija gradskih kuća, raspored rodova i pojedinih društvenih slojeva. Onaj najznačajniji, poimenični popis stanovništva Dubrovačke Republike iz 1673/4. godine, nije obuhvatio gradove Dubrovnik i Ston ni otoke Mljet i Lastovo. Zbog toga, osim parcijalnih i posrednih vrela (kupoprodajnih ugovora, ugovora o građenju, oporuka), za trajanja Republike nije pronađena nijedna čvrsta uporišna točka koja bi poslužila za utvrđenje pozicije nekretnina, preciziranje razmještaja pojedinih društvenih skupina i praćenje višestoljetnih promjene gradskog prostora. Popis stanovništva iz 1817. godine (Popolazione del Circolo di Ragusa dell'anno 1817), proveden nekoliko godina nakon što je Republika prestala postojati, najstariji sačuvani poimenični popis grada Dubrovnika. Taj popis, koji imenom i prezimenom sadrži sve žitelje tadašnjega Grada, razvrstane po stambenim jedinicama, pružio je istraživačku priliku da se utvrdi točna lokacija pojedinih kuća i tako stvori uporište za analizu prostorne disperzije pojedinih društvenih skupina u gradu Dubrovniku. U ovom radu izvršena je analiza prostornog rasporeda najznačajnije dubrovačke društvene skupine - vlastele. Budući da popis sadrži samo kućne brojeve vlasteoskih kuća i ime seksterija u kojima su smještene, za navedenu analizu bilo je potrebno prethodno utvrditi pravni slijed svake nekretnine do današnjih dana kako bi se kuće mogle precizno na terenu ubicirati. Uvidom u zemljišnih knjige iz 19. i 20. stoljeća, oporuke i ostavinske rasprave članova vlasteoskih rodova, pregledom kupoprodajnih ugovora i drugih vrela koja sadrže informacije o pojedinim kućama, njihovoj poziciji, granicama sa susjedinim kućama i drugim detaljima koji omogućavaju identifikaciju kuće, sve vlasteoske kuće navedene u popisu iz 1817. godine precizno su ubicirane na terenu. Utvrđeno je da je 18 tada živih vlasteoskih rodova - Bona, Bonda, Bosdari, Caboga, Cerva, Ghetaldi, Giorgi-Bona, Gozze, Gradi, Menze, Natali, Pozza, Ragnina, Saraca, Sorgo, Tudisi, Zamagna i Zlatarić - stanovalo u 57 kuća, a u njihovu je vlasništvu bila još 41 kuća sa stanarima izvan vlasteoskog kruga. Iako su vlastela tada činila svega 4.02% ukupnog stanovništva, udio u posjedovanju i vlasništvu kuća (11, 57%) bio je trostruko veći od njihova udjela u stanovništvu Grada. Raster vlasteoskih kuća 1817. godine oslikava stanje neposredno nakon pada Dubrovačke Republike kad je vlasteoski stalež već izgubio vitalnost. On, dakle, pokazuje završetak jednog višestoljetnog procesa. Mreža vlasteoskih kuća tada je rijetka u usporedbi s 14. stoljećem, kad su vlastela činila 40% stanovništva, i kad je njihov udio u stanovništvu bio deset puta veći nego 1817. godine. Vlasteoske kuće nalazile su se u elitnim dijelovima Grada, u prvom redu kuća na Placi i sljedećim, bližim paralelnim ulicama. Dosadašnja povijesna istraživanja ukazuju da se nekoliko stoljeća ranije središte elitnog dijela Grada nalazilo oko Katedrale i prostiralo prema jugoistoku na Pustijernu (seksterij Forte Molo), te prema jugozapadu na seksterij Ospedale Civile. Tijekom vremena, a pogotovo nakon potresa 1667. godine, došlo je do prestrukturiranja, elitni dio grada pomakao se prema sjeveru, a starije elitne dijelove preuzimali su niži slojevi stanovništva. Vlasteoski rodovi zauzeli su središnje pozicije oko Place. Godine 1817. posjedovali su (stanovali) ili imali u vlasništvu oko 40% kuća u najelitnijem seksteriju (Fontana Grande), koji je obuhvaćao južnu stranu Place i 18, 5% kuća u nešto novijem elitnom dijelu grada (Dogana) na sjevernoj strani Place. Još uvijek su imali značajan udio u starim elitnim seksterijma Forte Molo (20, 96%) i Ospedale Civile (13, 34%), seksterijima koje je, kako je vrijeme odmicalo, sve više preuzimala sirotinja. U rubnim starijim (Sv. Marija) i novijim (Minčeta) sekstrijima, vlastele nije bilo. Na kraju bih napomenula: ubiciranje vlasteoskih kuća 1817. godine tek je prvi korak u pronicanju vlasteoskog rasporeda u gradu Dubrovniku, polazište da se krene unatrag i prati slijed vlasništva duboko u prošlost. Praćenje tog slijeda omogućit će pronicanje u neformalne odnose među značajnim pojedincima, kojih je među vlastelom bilo iznimno mnogo. Lociranje kuća u kojima su živjeli značajni dubrovački diplomati, pjesnici, filozofi, urotnici, susjedske veze između pojedinaca, možda bi ponudile i drukčiju interpretaciju njihova djelovanja, a posebno u kontekstu klanovskog grupiranja, koje je također moglo imati teritorijalnu dimenziju. U ovom radu nisam imala pretenzija odgovoriti na sva ta pitanja, koncentirala sam se na analizu vlasteoskog rastera 1817. godine nadajući se da će ta analiza koristiti daljnjim spoznajama o načinu kako je funkcionirao dubrovački vlasteoski stalež, a samim time i grad Dubrovnik.

Dubrovnik; 19.stoljeće; popis stanovništva 1817; seksterij; palača

nije evidentirano