Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 760069

Mramorna oltaristika u 17. i 18. stoljeću na području Zadarske nadbiskupije


Goja, Bojan
Mramorna oltaristika u 17. i 18. stoljeću na području Zadarske nadbiskupije, 2010., doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb


CROSBI ID: 760069 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca

Naslov
Mramorna oltaristika u 17. i 18. stoljeću na području Zadarske nadbiskupije
(The marble altar production in the 17th and 18th century in Archbishopric of Zadar)

Autori
Goja, Bojan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
22.11

Godina
2010

Stranica
631

Mentor
Tomić, Radoslav

Ključne riječi
mramorna oltaristika; mramorni oltari; oltaristi; 17. stoljeće; 18. stoljeće; Venecija; Zadar; Zadarska nadbiskupija
(Marble altar production; marble altars; altar builders; 17th century; 18th century; Venice; Zadar; Archbishopric of Zadar)

Sažetak
Izgradnja mramornih oltara bio je dugotrajan proces koji je u drugoj polovici 17. stoljeća usmjeren na pojedinačne projekte, dok je tijekom 18. stoljeća zahvatio gotovo sve crkve na području Zadarske nadbiskupije koja u današnjim granicama obuhvaća i prostor nekadašnje Ninske biskupije ukinute u 19. stoljeću. Mramorni oltari i oltaristi bili su do sada kao tema tek fragmentarno istraženi unutar manjeg broja pojedinačnih studija. Pojedina imena ranije nisu bila poznata, od nekih poznatih znali su se tek detalji njihove djelatnosti. Zbog brojnosti i rasprostranjenosti mramornih oltara, te dosegnutog stupnja istraživanja i poznavanja teme, nametnula se potreba njihovog temeljitijeg istraživanja, dopune ranijih istraživanja i monografske obrade. Također, postojali su i razlozi za revalorizaciju dosadašnjih istraživanja pri čemu je naglasak stavljen na sistematsko istraživanje bogate i najvećim dijelom neobjavljene arhivske građe koja pruža dragocjene podatke o oltaristima, njihovom obiteljskom i društvenom životu, te djelatnosti u Zadru tog doba, a koja do sada, s obzirom na količinu podataka i njihovu vrijednost, nije bila u dovoljnoj mjeri korištena. U uvodnim je poglavljima, nakon što su obrazloženi ciljevi i metodologija rada, donesen pregled ranijih istraživanja i društveno-povijesni okvir, te izložen i pregled venecijanske oltaristike 17. i 18. stoljeća uz poseban osvrt na najznačajnije arhitekte-projektante mramornih oltara. U posebnim se poglavljima govori o oltaristima koji djeluju ili se spominju na zadarskom području i organizaciji njihovih radionica, te o naručiteljima mramornih oltara. U drugoj cjelini u posebnim se poglavljima razmatraju poznati autori mramornih oltara aktivni na zadarskom području i njihova djela. Tijekom 17. stoljeća i u prvim desetljećima 18. stoljeća nije zabilježeno da se pojedini oltaristi za stalno nastanjuju i djeluju u Dalmaciji pa ih tako nema ni u Zadru. U tom se razdoblju oltari naručuju i izrađuju u Veneciji, a pojedini izvođači ovdje borave tek kako bi dopremili dovršene dijelove oltara i nadgledali njihovo podizanje. Drukčije su okolnosti pratile izgradnju oltara u 18. stoljeću, pa su sve veće potrebe za mramornim oltarima kojima se opremaju brojne crkve razasute po otocima, priobalju i zaleđu uvjetovale dolazak u Dalmaciju većeg broja majstora iz Venecije, odnosno područja današnjih talijanskih regija Veneto i Friuli-Venezia Giulija. Ti su udomaćeni oltaristi i podigli najveći broj oltara u župnim crkvama i kapelama zadarskog priobalja i otoka, pa i u važnim gradskim crkvama. Neki od njih ovdje osnivaju obitelji i stalno se nastanjuju organizirajući svoje radionice, a često se i sele pa iste majstore kroz više desetljeća srećemo širom Dalmacije. Za razliku od Venecije, gdje su djelovali nebrojeni umjetnici i majstori raznih profila neophodni u poslovima podizanja oltara, oni su istovremeno bili i projektanti i graditelji oltara. Istovremeno su se neki od njih bavili i kiparstvom, klesali mramor i kamen, dobavljali materijal iz Venecije a ponekad njime i trgovali. Podizanje mramornih oltara bio je organizacijski zahtjevan posao, koji uključuje nabavu kamena iz udaljenijih kamenoloma, najčešće iz Istre ili iz Trogira, te raznih vrsta mramora iz Venecije i drugih gradova. Zbog složenosti posla oko podizanja oltara oltaristička je praksa i uvjetovala dolazak majstora u Dalmaciju jer nebrojeni dalmatinski mramorni oltari nisu svi mogli biti izrađeni u venecijanskim radionicama. Uz oltariste čija su nam djela poznata, u Zadru se kroz 17. i 18. stoljeće spominje nekolicina klesara, a zasigurno ih je bilo i više, no nijedan se ne navodi u vezi sa nekim određenim poslom. Iako se u Zadru ne spominje bratovština klesara, postojala je slična podjela klesara i organizacija oltarističkih radionica kakva je tijekom 17. i 18. stoljeća postojala u Veneciji. U 18. stoljeću zabilježeno je da svi oltaristi koji žive i rade na zadarskom području imaju radionice sa suradnicima i pomoćnicima. Poslovi oko podizanja oltara i zahtijevali su postojanje radionice u koju su se dopremali i obrađivali komadi kamena i mramora ili već gotovi klesani dijelovi oltara pripremljeni za postavljanje oltara u crkvama. Bortolo Picco imao je u Zadru u Ulici sv. Dimitrija kuću sa dva skladišta, dok je na rivi bila radionica sa alatom, kamenom i mramorom. Rive su i inače bile pogodne za smještaj radionica jer se do njih brodovima lako dopremao kamen i mramor ili odvozili gotovi oltari u dijelovima. Michele Coste imao je radionicu u Ninu. Pietro Coste je u Zadru u predjelu crkve sv. Katarine imao kuću sa radionicom u prizemlju. Giuseppe Boara imao je kuću i radionicu u predjelu crkve sv. Marije, a Pietro Degan na otoku Vrgadi. Tipologiju mramornih oltara tijekom 17. i 18. stoljeću u Veneciji ustanovili su svojim djelovanjem vodeći onodobni arhitekti Baldassare Longhena, Giuseppe Sardi i Giorgio Masssari, a na njihova se rješenja ugledaju mnogobrojni oltaristi koji su podigli nebrojene oltare u skladu sa mogućnostima i željama naručitelja. Prva pojava mramornih oltara u Zadru i vezana je uz ime B. Longhene odnosno arhitekte, kipare i klesare koji sa njim istovremeno surađuju i na brojnim venecijanskim projektima. Novim arhivskim istraživanjima utvrđeno je da B. Longhena sudjeluje u izgradnji glavnog oltara u crkvi sv. Šimuna. Glavni je izvođač oltarne cjeline bio kipar F. Cavrioli koji je već ranije prepoznat kao autor brončanih i kamenih anđela koji nose svečevu škrinju. Radove na oltaru provodio je na mjestu radnje u čemu mu je pomagao i njegov pomoćnik klesar Lunardo. U dokumentu se, uz reguliranje isplata za radove, navodi da su se dana 21. svibnja 1669. godine sastali u Zadru prokuratori škrinje zadarski plemići Francesco Bartolazzi pok. Pietra i Gierolimo Soppe i kipar Francesco Cavrioli koji je bio uposlen na izgradnji oltara sv. Šimuna, odnosno postolja, potpornog zida i brončanih anđela koji nose škrinju. Izgled oltara najprije je nacrtan te predočen prokuratorima od strane Cavriolija a zatim u nekim detaljima prerađen na način kako se i sada može vidjeti njegova potpuna konstrukcija unutar kapele. U dokumentu se spominje i Baldassare Longhena koji je 1668. godine dao procjenu za materijal, troškove i posao, te se može smatrati i autorom zamisli izgleda oltarne cjeline. Dakle oltar je prema dokumentu u cijelosti bio dovršen do 21. svibnja 1669. godine. Kipar F. Cavrioli surađuje sa Longhenom na njegovim brojnim projektima u Veneciji kao što su oltari Blaženog Lorenza Giustnianija i oltar Morosini, glavni oltar u crkvi sv. Nikole Tolentinskog i danas nestali glavni oltar crkve San Daniele. U dokumentu se spominje i Cavriolijev pomoćnik klesar Lunardo iz Venecije, također jedan od majstora koji sudjeluje na realizaciji Longheninih projekata. Oltar sv. Šime građen je dugi niz godina, no takav je slučaj i sa oltarom bl. Lorenza Giustinianija u crkvi San Pietro di Castello koji se od zamisli i početka gradnje do završetka uz manje prekide gradi od 1646. do 1665. godine, odnosno istovremeno sa zadarskim projektom. Poznato je da su prema naredbi generalnog providura i vojnog zapovjednika L. Foscola od 23. lipnja 1647. godine od bronce zaplijenjenih turskih topova u mletačkom Arsenalu još 1648. godine izliveni zadarski brončani anđeli u položaju kako pridržavaju škrinju. Znači da je već tada postojao nacrt kojim je predviđen izgled budućeg oltara i to tipološki jednak oltaru bl. Lorenza Giustinianija. Važna je spoznaja da je oltar sv. Šime projektiran po uzoru na glavni oltar venecijanske katedrale već godinu ili dvije nakon početka njegove izgradnje. Oltar bl. Lorenza Giustinianija bio je predložak i za brojne druge oltare istoga tipa podignute u tom razdoblju na prostoru Republike. Njihov je zajednički prototip bio nekadašnji glavni oltar katedrale u Torcellu za koji se smatra da ga je Longhena podigao 1629. godine a iz kojega se razvio često korišten tip oltara sa anđelima koji pridržavaju (angeli reggenti) u koju se skupinu može pribrojiti i zadarski oltar. Budući da se glavni oltar u Crkvi sv. Šime ubraja među najranije projektirane primjerke ovoga tipa žrtvenika smatra se da je bio uzorom i odigrao presudnu ulogu u širenju ovog tipa oltara na području čitave Dalmacije gdje se često podizao u svrhu izlaganja svetačkih relikvija (Kotor, Dubrovnik, Blato na Korčuli, Hvar, Split, Trogir). U isto vrijeme kada se dovršava oltar sv. Šimuna podiže se u Zadru i glavni oltar crkve sv. Frane koji su prema ugovoru od 30. siječnja 1668. godine zajednički izgradili Baldassare Longhena i Gerolamo Garzotti. Ugovorom sklopljenim sa bratovštinom Gospe od Karmela obvezuju se podići oltar koji je svojom kvalitetom i izgledom trebao biti jednak danas izgubljenom glavnom oltaru u crkvi S. Daniele u Veneciji. Oltar je trebao biti dovršen u roku od godine i pol dana, sav potreban materijal trebalo je pripremiti u Veneciji a zatim u crkvi podići oltar. Gerolamo Garzotti jedan je od bliskih suradnika B. Longhene. Između 1651. i 1662. godine sudjeluje na podizanju oltara Blaženog Lorenza Giustinianija, a između 1645. i 1647. godine radi na oltaru Morosini u crkvi San Pietro di Castello. Nekoliko godina nakon početka radova na glavnom oltara u crkvi sv. Frane počinje se raditi i glavni oltar u Crkvi sv. Krševana. Ugovor o gradnji oltara sklopili su 18. svibnja 1672. godine Girolamo Garzotti pok. Bortola iz Venecije i zadarski plemići Gierolimo Grisogono, Francesco Bartolazzi pok. Pietra i Gregorio Calcina opunomoćenici samostana sv. Krševana. Oltar je trebao biti izrađen prema nacrtu i za cijenu od 1700 dukata. Par mjeseci nakon sklapanja ugovora umire u Veneciji Gerolamo Garzotti (vjerojatno krajem 1672. godine), a obveze na oltaru preuzima njegov sin Francesco, te o nastavku radova 28. studenog 1677. godine sklapa ugovor kod zadarskog notara S. Brajicicha. Nakon njegove smrti na oltaru je nastavio raditi njegov brat Baldiserra koji je radove i dovršio 1701. godine. Kao što su Garzottijevi bili vjerni Longhenini suradnici na brojnim projektima, tako je i zadarski oltar izvedenica dvaju Longheninih mletačkih djela. Donji dio sa stipesom i postoljima povezanima balustradom na koja se oslanjaju kipovi zadarskih svetaca zaštitnika, proistekao je iz oltara bl. Lorenza Giustinianija u crkvi San Pietro di Castello, dok je slično visoko trokatno svetohranište Longhena projektirao na glavnom oltaru u crkvi sv. Nikole tolentinskog. Baldassare Garzotti izradio je u crkvi sv. Krševana i oltar posvećen sv. Benediktu, Skolastici, Mauru, Placidu i sv. Monasima čiju je gradnju dogovorio najvjerojatnije za vrijeme radova na glavnom oltaru. Oltar se nije sačuvao, a po uzoru na njega P. Coste kasnije u istoj crkvi radi oltar sv. Krševana. U Zadru su, u glavnoj apsidi na galeriji u crkvi sv. Donata, Garzottijevi podigli i danas nestali oltar Gospe od Sniga. Ugovor o gradnji koji su sklopili prokuratori i Girolamo Garzotti nije datiran, no u ožujku 1675. godine u dokumentima se spominje Francesco Garzotti i isplate za radove na oltaru. Oltari B. Longhene i njegovih suradnika u Zadru zbog svoje bliskosti i istovremenosti sa Longheninim venecijanskim projektima nisu vrijedni samo u dalmatinskim okvirima već se mogu smatrati nezaobilaznim djelima venecijanske oltaristike 17. stoljeća. Malo poznati arhitekt Antonio Viviani iz Venecije autor je oltara presvetog Sakramenta u zadarskoj Katedrali koji je podignut je 1719. godine na trošak zadarskog građanina Antonia Caerana. Za vrijeme rada na oltaru u ispravi od 15. srpnja 1719. godine sastavljenoj u zadarskoj katedrali Antonio Viviani imenuje svojim punomoćnikom rođaka (ili brata) Iseppa Vivianija da u njegovo ime od mletačkih plemića, braće Francesca i Agostina Grittija pok. Alessandra, može primiti određeni iznos na ime duga za neke neimenovane radove koje je Antonio obavio za braću Gritti u Trevisu. Majstor istoga imena spominje se između 1695. – 1702. godine u svezi izrade glavnog oltara i svetohraništa župne crkve u Dignanu (Udine) te se može pomišljati o istoj osobi. U Veneciji tijekom zadnjih desetljeća 17. i početkom 18. stoljeća djeluju graditelji i klesari Gerolamo, Antonio, Lorenzo, Alessandro i Giovanni Battista Viviani. Moguće je da se radi o širem obiteljskom krugu klesara i oltarista, no zbog nedostatka temeljitijih istraživanja ne može ih se za sada čvršće povezati. Ako pretpostavimo da Viviani nije bio samo izvođač radova, već da oltar podiže prema svome nacrtu, projekt oltara sv. Sakramenta predstavlja ga kao sposobnog arhitekta koji je bio u stanju zamisliti i realizirati ikonografski i graditeljski složenu oltarnu cjelinu opremljenu brojnim kipovima. Značajanu ulogu u podizanju mramornih oltara u Dalmaciji imao je arhitekt Marco Torresini iz Venecije sin klesara Lodovica Torresinija. Poznati su i drugi članovi ove obitelji (Antonio, Bastian, Maffio i Piero Torresini) od kojih su neki između 1704. i 1708. godine zaposleni kao suradnici kipara Francesca Cabianke na radovima oko podizanja oltara u Kotoru. Povodom spora koji je vodio sa braćom Giovanelli oko radova na njihovoj vili u Noventa Padovana na Brenti M. Torresini je sastavio listu svojih radova gdje se navode i oltari podignuti u Dalmaciji do 1726. godine. U popisu se osim dva oltara u Zadru, na zadarskom području navode i oltari u Kalima (otok Ugljan), Istu, Pašmanu, Premudi, Žmanu (Dugi Otok), i Ždrelcu (otok Pašman), te oltari za Šibenik, Split, Brač, Bol, Trogir i svetohranište za Tisno na Murteru. Torresini boravi u Zadru još 1719. godine kada radi na izgradnji Scala Santa koju je u crkvi sv. Donata dao podignuti nadbiskup Vicko Zmajević. Pored oltara iz navedenog popisa Torresini je između 1725. i 1731. godine podigao i glavni oltar u župnoj crkvi Pohođenja Bl. Dj. Marije u Molatu o čemu govore Torresinijeva pisma slana zadarskom plemiću Marku Antoniju Lantani sačuvana u zadarskom Arhivu. Pisma ilustriraju sav napor i probleme koji su pratili nabavu materijala, izradu oltara u venecijanskim radionicama te transport rastavljenog oltara brodom do dalmatinskih gradova i otoka. Među dokumentacijom nije sačuvan nacrt niti prvotni ugovor o izradi oltara koji se spominju u jednom od pisama. U vezu sa Torresinijem mogu se dovesti i svetohraništa na njegovim oltarima u Ždrelcu i Kraju. Nije poznato koja je dva oltara podigao u Zadru ali neke sličnosti sa njegovim radovima po načinu ukrašavanja pokazuje glavni oltar u crkvi Gospe od Zdravlja. Eventualni rad na ovom oltaru podudarao bi se sa spomenutim boravkom u Zadru 1719. godine, a tih je godina upravo nadbiskup Vicko Zmajević (nadbiskup od 1713. – 1745.) dao preurediti i staru crkvu Gospe od Zdravlja (Kaštela) i podignuti novi glavni oltar. Iako se u dokumentima spominje i kao kipar Torresini oltare ne oprema skulpturom, a često ih ukrašava kartušama od žutog mramora, girlandama i baldahinima. Budući da je Torresini već 1719. godine radio u Zadru, na čijem području i radi najveći broj svojih dalmatinskih oltara, može se pretpostaviti da je glavni grad u pokrajini bio polazište iz kojeg je u kasnijim godinama širio svoju djelatnost prema jugu Dalmacije. Oltarist Pietro Coste (Costè ili Costa) porijeklom iz grada Feltrea (oko 1686. – Zadar, 1. prosinca 1754.) u Dalmaciji se prvi puta pojavljuje 1728. godine u Splitu, a u Zadru 1738. godine, kada se vjenčao sa Anom Dornich. Imali su sina Giovannija (rođ. 1739.) te kćeri Antoniju (rođ. 1746.) i Mariju (rođ. 1748.). Dana 8. rujna 1739. godine obvezuje se podići glavni oltar u župnoj crkvi sv. Lovre u Lukoranu na otoku Ugljanu. Oltar je trebao biti podignut prema njegovom nacrtu i dovršen do rujna 1741. godine. Kako je lukoranski oltar u cijelosti trebao biti usklađen s glavnim oltarom u župnoj Crkvi sv. Eufemije u susjednoj Sutomišćici može se pretpostaviti da je i on djelo Pietra Coste. Iako se oltari oblikom i ukrasima gotovo u cijelosti podudaraju, podatak o izrađivanju jednog oltara po uzoru na drugi nije za sada dovoljan argumet da bi mu se pripisao i oltar iz Sutomišćice. Tijekom 1743. i 1744. godine za samostan sv. Krševana u Zadru radi oltar Sv. Krševana i Sv. Zoila po uzoru na oltar sv. Maura. Iako oltar nije sačuvan može se vidjeti na staroj fotografiji koja prikazuje unutrašnjost crkve sv. Krševana prije 1910. godine. P. Coste je izradio i glavni oltar u bivšoj crkvi sv. Marcele u Zadru koji nije sačuvan, no prema ugovoru od 6. veljače 1747. godine znamo da je bio podignut prema nacrtu, ukrašen kipovima i nadvišen baldahinom od drva. Između 1735. i 1745. godine podigao je glavni oltar za sadašnju župnu crkvu sv. Anselma u Ninu, a njegov je rad i svetohranište na glavnom oltaru u župnoj crkvi sv. Kasijana u Sukošanu. Radio je i svetohranište na oltaru sv. Sakramenta u crkvi sv. Šime u Zadru, kojeg tijekom 1754. i 1755. godine izgleda dovršava sin Giovanni. Svetohranište je izvorno bilo smješteno na glavnom oltaru crkve sv. Dominika. Pripisuje mu se i oltar sa srebrnim reljefom Bogorodice Bezgrješnog Začeća, oltar sa slikom sv. Frane u slavi sa sv. Bernardinom, sv. Cecilijom i sv. Ljudevitom Tuluškim i nekadašnji oltar sa slikom Svi sveti franjevačkog reda, svi iz crkve sv. Frane u Zadru. Oltari su podignuti između 1734.(1736.) i 1750. godine, a svojom tipologijom, izborom mramora i načinu ukrašavanja pokazuju izrazite sličnosti sa glavnim oltarom župne crkve sv. Anselma u Ninu. Oltarist Michiele Coste (Feltre, ? – Nin, 28. veljače 1781.) spominje se u Zadru tijekom 1748. godine kada je vjerojatno i stigao na ovo područje. U Nin se doselio 1752. godine gdje otvara radionicu, a šest godina kasnije tamo dovodi i svoga brata Francesca arhitekta oltara. U dokumentima između 1763. i 1767. godine pojavljuje kao fra Girolamo Coste, a njegov je ulazak u dominikanski red imao veze sa radovima na obnovi crkve Gospe od Ružarija (sv. Ivana Krstitelja) u Ninu u kojima sudjeluje između 1755. i 1780. godine. Michele Costa podigao je 1749. godine svetohranište na glavnom oltaru zadarske crkve sv. Frane. Radove na oltaru sv. Sakramenta župnoj crkvi Uznesenja Bl. Dj. Marije u Pagu provodio je M. Coste u dvije faze. Najprije je 1752. godine sa bratovštinom dogovorio izgradnju menze sa svetohraništem, da bi 1777. godine novim ugovorom bio dodan i gornji dio oltara koji je trebao biti podignut u roku od tri godine. Kako je M. Coste za vrijeme radova na oltaru umro kipar Gregorio Morlaiter, koji sa Costom surađuje i kod podizanja oltara sv. Dominika i sv. Vinka, iz Venecije šalje svoje pomoćnike Michelea Gerardija i Francesca Bissona, koji u prosincu 1782. godine dovršavaju oltar. Coste je za pašku Zbornu crkvu prema ugovoru od 17. rujna 1757. godine izradio i krstionicu. Između 1763. i 1766. godine prema svojim nacrtima započinje radove na oltarima sv. Dominika i sv. Vinka u crkvi sv. Dominika u Zadru koje se danas nalaze u Katedrali. Na oltarima Coste ponovno radi između 1776. i 1780. godine a tada se spominju i drugi majstori koji sudjeluju u radovima: Vicko Macanović, kipar Gregorio Morlaiter koji dobavlja mramor iz Venecije, te majstori Filippo, Domenico, Degan i Buaro. Dana 12. prosinca 1768. godine sklopio je ugovor sa mještanima Bibinja kojim se u roku od dvije godine prema svom nacrtu obvezao podignuti glavni oltar u župnoj crkvi sv. Roka. Pripisuje me se i glavni oltar u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Pagu (nekadašnji glavni oltar iz zadarske crkve sv. Dominika) podignut 1748. godine, te oltar Gospe od Zečeva (1764. g.) i stipes oltara sv. Sakramenta u župnoj crkvi sv. Anselma u Ninu. Poput Pietra Coste i M. Coste podiže oltare koji se tipološki mogu povezati sa mnogobrojnim oltarima 18. stoljeća čiji je arhitektonski okvir proistekao iz oltaristike B. Longhene i G. Sardija, dok se u njihovom ukrašavanju skromnom kiparskom i reljefnom dekoracijom ogleda utjecaj G. Massarija. Na zadarskom području u prvoj polovici 18. stoljeća djelovao je i izvjesni oltarist Kavalieri nepoznata imena o čijem je djelovanju sačuvan tek jedan oskudan podatak. Kada su članovi bratovštine sv. Marije iz župne crkve sv. Marije u Pašmanu 5. veljače 1743. godine dogovorili sa oltaristom Pietrom Deganom popravak starog trošnog oltara naveli su da ga je izradio tada pokojni proto Kavaleri. Budući da nije sigurno poznato na koji se oltar navedeni radovi odnose ne može nešto više reći ni o njegovoj oltarističkoj djelatnosti. Teško je također prema sadašnjem stupnju spoznaja utvrditi i tko bi mogao od biti navedeni proto Kavaleri. S obzirom da Pietro Degan popravak oltara dogovara 1743. godine odnosno da se te godine Cavallieri spominje kao pokojni, može se pomišljati na Domenica Cavallierija koji je od 1718. – 1720. godine izradio menzu i svetohranište glavnog, kao i bočne oltare u franjevačkoj crkvi na Košljunu, a 1726. godine i glavni oltar franjevačke crkve u Pazinu. To bi mogao biti i oltarist Gioseppe (Iseppo) Cavallieri koji 1708. godine podiže oltar sv. Antuna Padovanskog u franjevačkoj crkvi u Krku. Klesari i oltaristi iz obitelji Cavallieri djeluju u Vicenzi i okolici na prijelazu iz 17. na 18. stoljeće. To su Pietro Cavallieri, sin Domenica, porijeklom iz Venecije, koji umire 1707. u 44. godini života, te njegovi sinovi Carlo (1685. – 1724.) i Domenico (1687. – ?). U literaturi su poznati i drugi majstori prezimena Cavalieri. Bortolo Cavalieri iz Venecije između 1689. i 1691. godine podigao je oltar sv. Marije Elizabete u crkvi sv. Maura u Maniagu (Pordenone). To je vjerojatno isti klesar koji 1677. godine radi propovjedaonicu katedrale u Chioggi. Nije za sada poznato da li je njima u kakvoj vezi oltarist Pietro Cavallieri pok. Ivana Krstitelja, iz Venecije, koji umire 1769. godine u četrdesetoj godini u Trogiru gdje je imao i radionicu. Radio je u Sutivanu na Braču, Trogiru i obližnjoj Marini. Sredinom 18. stoljeća u Zadru djeluju i oltaristi i klesari braća Bortolomeo (Bortolo) i Girolamo Picco. Bortolo Picco spominje se u Zadru kao svjedok još 8. listopada 1752. godine Tijekom 1756. godine bio je uposlen na radovima uređenja glavnog oltara u crkvi sv. Šime koji su obavljeni loše pa je nastao spor sa prokuratorima. Za vrijeme spora Bortolo Pico odlazi u Anconu u svezi poslova na podizanju nekog neimenovanog oltara. U sporu su 1757. godine kao vještaci uvučeni i klesar Zammaria Carnioni i oltarist Pio Dall'Acqua koji su trebali procijeniti vrijednost i kvalitetu mramora. Na oltaru sv. Šimuna i danas se mogu raspoznati naknadni popravci koji bi se mogli pripisati zahvatu braće Picco iz 1756. godine no izvorni izgled oltara i njegov arhitektonski okvir, u tadašnjoj obnovi crkve nisu doživjeli bitne preinake. Tijekom 1756. godine G. Picco podigao je i neimenovani oltar župne crkve sv. Trojstva na Vrgadi. Osim glavnog, koji se s oprezom dovesti u vezu sa radovima braće Dall'Acqua, crkva posjeduje i dva bočna mramorna oltara koji su gotovo jednaki i očito rad istog majstora i radionice, pa bi oba mogli biti djelo Girolama Picca. U svojoj su radionici u Zadru braća Picco izrađivali i dijelove za oltar sv. Križa u istoimenoj kapeli franjevačke crkve na Otoku ispred Korčule koji je dovršen 1763. godine. Girolamo Picco između 1750. i 1767. godine podiže i nekoliko oltara na Korčuli i Pelješcu. Mogući rodbinski odnosi oltarista, klesara i kipara iz obitelji Picco i njihovo djelovanje nisu još uvijek dovoljno istraženi pa je i mogućnost pripisivanja određenih djela pojedinim imenima još uvijek otežano. Na području sjeverne Italije u 17. i 18. stoljeću djeluju brojni oltaristi, kipari i klesari prezimena Picco (Carlo, Domenico, Michele, Andrea). Kipar Carlo Picco iz Palmanove u drugoj polovici 18. stoljeća radi u Novigradu u Istri, te Cividaleu i okolici. Nije poznato da li su sa navedenima u nekoj vezi Bortolo i Gerolamo Picco iz Zadra. Oltaristi braća Vicko i Pio Dall' Acqua pok. Santa imali su vodeću ulogu u oltaristici druge polovine 18. i početka 19. stoljeća na području Šibenika i Splita, no najranije se spominju u okolici Zadra gdje im se u novije vrijeme na temelju poznatih djela, arhivskih podataka i stilsko-tipološkim usporedbama pripisuje niz oltara. Pio i Vicko Dall' Acqua porijeklom su iz sjeverne Italije (u dokumentima se spominju Chioggia i Udine). Pio Dall'Acqua izradio je 1744. godine oltar za bratovštinu Sv. Duha, a 1753. godine i svetohranište na glavnom oltaru u župnoj crkvi sv. Pavla u Velom Ižu, a braći se pripisuje i oltar sv. Roka (1753.) u istoimenoj crkvi u obližnjem zaseoku Drage. Sa radionicom Dall'Acqua treba povezati i oltar sa kipom Bogorodice sa Djetetom u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Brbinju na Dugom Otoku. Niz oltara sa zadarskog područja bliskih radionici Dall'Acqua treba nastaviti i sa dva bočna oltara u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci na Dugom Otoku, donjim dijelom oltara Srca Isusova u župnoj crkvi u Salima, glavnim oltarom u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Velom Ižu, oltarom sa drvenim kipom sv. Josipa s Djetetom (1757.) u župnoj crkvi sv. Lovre u Lukoranu na otoku Ugljanu, te donjim dijelom oltara sa slikom Gospe od Karmela sa sv. Petrom i Pavlom u župnoj crkvi u Salima. Neke tipološke sličnosti i ukrasni detalji karakteristični za radionicu Dall'Acqua mogu se uočiti i na glavnom oltaru župne crkve sv. Tome u Tkonu i bočnom oltaru u župnoj crkvi sv. Mihovila u Neviđanima na otoku Pašmanu, no to za sada ne mogu biti dovoljni elementi da se ovi oltari čvršće povežu uz ovu radionicu. Oltari radionice Dall'Acqua mogu se usporediti sa brojnim djelima koja na području Friulija podižu majstori iz radionice Zuliani (Giuliani), te oltarist Giacomo Peschiutta. Upravo djela majstora iz obitelji Zuliani (Giuliani), koji od kraja 17. i tijekom 18. st. djeluju najprije na području uz rijeku Soču (teritorio Isontino) čvrsta su poveznica sa radovima braće Dall'Acqua. Članovi ove obitelji su oltarist i kipar Leonardo Zuliani koji umire 1721. godine, te njegovi sinovi Paolo (rođ. 1689.), Antonio (rođ. 1697.), Giovanni (rođ. 1700.) i Francesco (rođ. 1709.), te Francescov sin Michele. Francesco negdje tijekom šestog desetljeća 18. stoljeća seli svoju djelatnost na prostor Udina i okolice, a u tom se ambijentu očito formiraju i oltaristi Pio i Vicko Dall'Acqua. Navedeni oltaristi kao i braća Dall'Acqua u projektiranju oltara ugledaju se na rješenja Giorgia Massarija. Oltarist Giuseppe Boara (Venecija, oko 1702. – Zadar, 9. veljače 1782.) djeluje na zadarskom području sredinom druge polovice 18. st., a i njegovi sinovi Bernard i Simon u dokumentima se spominju kao klesari i oltaristi. Izvjesni Bernard Buara koji djeluje na Lastovu i Korčuli između 1768. i 1775. godine mogao bi biti Giuseppeov sin što znači da se njihova djelatnost iz Zadra proširila i na južne dijelove Dalmacije. Nije poznato u kavoj je vezi sa njima majstor Anton Boara koji 1796. godine ukrašava pjevalište župne crkve u Kaštel Lukšiću. Giuseppe Buara podigao je prema ugovoru od 10. kolovoza 1766. godine gornji dio oltara Sv. Duha u župnoj crkvi Obraćenja sv. Pavla u Kukljici na otoku Ugljanu. Kako se u ugovoru ne spominje stipes s menzom i predoltarnikom može se pretpostaviti da ga ranije podiže on ili neki drugi oltarist. Giuseppe Boara podigao je nešto prije ili tijekom 1773. godine i bočni oltar sv. Ante Padovanskog u župnoj crkvi sv. Andrije u mjestu Brgulje na otoku Molatu. Boarine oltare odlikuje karakteristično rješenje lučnog dijela okvira za oltarnu sliku i atika oblikovana sa dvije sučeljene vegetabilne volute između kojih se izdiže trapezoidno polje nadvišeno školjkom. Može ih se usporediti sa djelima Giovannija Battiste Betinija koji djeluje na području Friulija tijekom druge polovice 18. stoljeća kao i sa drugim oltaristima koji na području sjeveroistočne Italije podižu oltare ugledanjem na Giorgija Massarija. Tijekom 18. i početkom 19. stoljeća vodeću ulogu u podizanju oltara na zadarskom području imali su oltaristi Pietro (?, oko 1707. – Zadar, 21. travnja 1781.), njegov sin Niccolò (Pakoštane, oko 1729. g. – Zadar, 19. listopada 1814.) i unuk Giovanni Degan a po brojnosti djela na određenom prostoru njihova se djelatnost može usporediti sa braćom Dall'Acqua. Iako im se djela nalaze i u okolici Šibenika, u Trogiru i na otoku Cresu, Degani su radovima i obiteljskim biografijama vezani prvenstveno uz zadarski prostor. Prema arhivskim dokumentima Pietro Degan na zadarsko je područje stigao iz Poreča, a u Zadru 27. studenog 1733. godine sklapa brak sa Catterinom Bordoli. Nicolò Degan u Zadru 4. srpnja 1762. godine sklapa brak sa Chiarom Mandussich. Njegov sin Giovanni također je bio oltarist. U spisima zadarskog kneza Bernarda Soderina dana 20. i 30. kolovoza 1739. godine spominju se isplate za neimenovani oltar koji su podigli Pietro Degan i njegovi radnici Zamaria Cargnoni i Angelo Ghidan za crkvu u Pakoštanima. Ugovorom od 13. kolovoza 1741. godine obvezuje se izraditi glavni oltar u crkvi Gospe u Vrpolju kod Šibenika. Ovaj se oltar u nekim dijelovima tipološki i stilski može dovesti u vezi i sa radionicom Dall'Acqua te je moguće da ga Pietro Degan, iako pojedini dijelovi oltara odgovaraju odredbama iz ugovora, iz nekog razloga nije dovršio u cijelosti. Sa njim su bratimi bratovštine sv. Marije iz župne crkve sv. Marije u Pašmanu su 5. veljače 1743. godine dogovorili popravak starog i dotrajalog oltara, nepoznatog titulara, kojeg je ranije izradio oltarist Kavaleri. U to je vrijeme Pietro Degan ima radionicu na otoku Vrgadi. Pietro Degan je 1746. g. radio i na dva oltara u crkvi sv. Marije (Gospe od Milosti) samostana franjevaca trećoredaca u Luci na otoku Prviću na šibenskom području. U srpnju 1763. godine ugovara dovršetak izgradnje glavnog oltara crkve benediktinki sv. Katarine u Zadru koji je započet vjerojatno tijekom 1760. godine. Oltar je nakon ukinuća samostana prenesen na mjesto glavnog oltara u župnu Crkvu sv. Lovre u Kalima na otoku Ugljanu. Nije poznato koji je majstor započeo radove na oltaru. U to vrijeme djeluje M. Coste kojemu se pripisuje i glavni oltar u župnoj crkvi Uznesenja B. Dj. Marije u Pagu (izvorno iz crkve sv. Dominika u Zadru). Oba se oltara odlikuju monumentalnom formom i istom tipologijom. Tijekom 1763. godine dovršava i glavni oltar u crkvi Gospe od Milosrđa u Sukošanu kada mu se isplaćuju neki novci, a u srpnju 1764. godine sklapa ugovor o podizanju svetohraništa za glavni oltar župne crkve sv. Trojstva na Vrgadi. Svetohranište mora biti izrađeno prema uzoru na svetohraništa u župnoj crkvi u Luki na Dugom i župnoj crkvi u Žmanu na Dugom Otoku koja se također smatraju djelom Pietra Degana i datiraju prije 1764. godine. Za župnu crkvu sv. Tome u Dobropoljani na otoku Pašmanu N. Degan 1765. godine radi mramorno svetohranište na glavnom oltaru koje je vrlo slično prethodnima. Dana 9. travnja 1769. godine prokuratori župne crkve obraćenja sv. Pavla u Kukljici sklapaju sa oltaristom Pietro Deganom i njegovim sinom Niccolòm ugovor o podizanju gornjeg dijela glavnog oltara nad menzom, i prema nacrtu zgotoviti do kolovoza 1770. godine. Predoltarnik ovog oltara gotovo je jednak predoltarniku oltara Duha Svetoga iz iste crkve i predoltarniku glavnog oltara župne crkve u Kalima, a na supedanejima sva tri oltara ponavljaju se vrlo slične inkrustacije. Sličnim inkrustacijama ukrašena je i nadgrobna ploči obitelji Petricioli u župnoj crkvi Uznesenja Bl. Dj. Marije u Salima na Dugom Otoku koja se pripisuje N. Deganu, te je moguće da su i stipesi na sva tri oltara Deganov rad. Pietro i Nicolò Degan dana 20. listopada 1769. godine obvezuju se da će za bratovštinu sv. Andrije u Gospinoj crkvi u Punti Križa na Cresu prema priloženom nacrtu podići mramorni oltar pa se na područje Kvarnera mogu očekivati i drugi njihovi radovi. Dvanaest godina nakon gradnje glavnog oltara u Kukljici Niccolò Degan obvezuje se 18. travnja 1781. g. za njega podići i svetohranište koje je trebalo biti jednako onome u župnoj crkvi sv. Pavla u Velom Ižu koje je 1753. godine izradio Pio Dall'Acqua, a prema uzoru na svetohranište iz Kukljice Niccolò Degan obvezao se 30. studenog 1787. godine izraditi i svetohranište za župnu crkvu sv. Lovre u Lukoranu. Degani su prema arhivskim podacima podigli i dva oltara na otoku Sestrunju. To su glavni oltar u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla rad N. Degana iz 1773. godine, te glavni oltar u crkvi Gospe od Zdravlja datiran u 1797. godinu. Za župnu crkvu sv. Tome u Dobropoljani na otoku Pašmanu, Nikola Degan 1774. godine podiže oltar sv. Križa. Tijekom 1774. godine Pietro Degan radi i oltar za bratovštinu sv. Josipa u župnoj crkvi u Sutomišćici na otoku Ugljanu. Uz glavni, koji je izgrađen prije 1738. godine i dovodi se u vezu sa Pietrom Coste, u crkvi su još četiri mramorna oltara koji bi se svi mogli povezati sa radionicom Degan. Stipes glavnog oltara u župnoj crkvi sv. Marije u Pašmanu (gdje Pietro Degan 1743. godine popravlja Kavalijerijev oltar) podigao je Niccolò Degan prema ugovoru sklopljenom u rujnu 1776. godine. Trapezoidni stipes istoga oblika i ukrasa ima i spomenuti glavni oltar zborne crkve u Pagu iz 1748. godine koji se pripisuje M. Costi na čijim se projektima oltara sv. Dominika i sv. Vinka Degani više puta spominju te se može pretpostaviti njihova međusobna suradnja i na paškom oltaru. Niccolò Degan sklopio je dana 8. veljače 1789. godine ugovor sa članovima zadarske bratovštine Gospe od Karmena kojim se obvezuje do kraja travnja 1790. godine izraditi u zadarskoj crkvi sv. Frane mramornu oltarnu nišu za Gospin kip (sada u kapeli Detrico). Oltar je kopija Massarijevih oltara kakav je primjerice oltar sv. Ivana Elemosionarija u istoimenoj kapeli crkve S. Giovanni in Bragora u Veneciji (1742.) pa njime N. Degan u Zadar vjerno prenosi popularnu tipologiju oltarističkih rješenja G. Massarija. Sljedeći dokumentirani rad N. Degana je glavni oltar u župnoj crkvi sv. Mihovila u Kožinu kraj Zadra koji je podignut preama odredbama iz ugovora od 22. travnja 1792. godine i dovršen prema nacrtu do veljače 1793. godine. Ugovor za izgradnju svetohraništa za župnu crkvu u Bokanjcu sklopio je Niccolò Degan dana 11. ožujka 1810. godine dok se u sporazumu od 1. travnja 1810. godine u svezi istoga posla navodi i njegov sin Giovanni Degan koji je prema ugovoru od 28. studenog 1814. godine izradio i svetohranište u župnoj crkvi sv. Ante u Suhovarama kod Poličnika koje se nije sačuvalo. Većina oltara iz radionice Deganovih ujednačene je tipologije i jednostavne koncepcije Degani su u prvom redu oltaristi odnosno graditelji oltara, a ne kipari pa je skulpturalni ukras njihovih oltara vrlo skroman. Na temelju navedenih radova koji su potvrđeni arhivskim dokumentima Deganima se može pripisati još čitav niz oltara na zadarskom području, posebno na otocima. Klesar Lorenzo Bon iz Venecije izradio je između 1759. i 1762. godine stipes i svetohranište glavnog oltara u benediktinskoj crkvi sv. Marije u Zadru, a kipar Giovanni Maria Morlaiter dekoraciju svetohraništa i kipove anđela postavljene na rubove menze. Ugovor sa Bonom sklopio je 1759. godine u ime redovnica zadarski plemić Giuseppe Antonio Fanfogna. Zadarski je oltar istovremen sa svetohraništem glavnog oltara u crkvi Santa Maria del Giglio u Veneciji koje je izrađeno prema modelu arhitekta Giorgia Massarija. Proračun i izbor materijala povjereni su G. M. Morlaiteru, a glavni upravitelj nad radovima koji su dovršeni 1765. godine bio je njegov sin Gregorio Morlaiter. Jedan od majstora koji su radili na svetohraništu bio je i Lorenzo Bon koji se spominje 1763. godine. Stoga je logično što zadarsko svetohranište pokazuje izrazitu bliskost sa istovremenim venecijanskim projektom pri čemu ipak nije razjašnjeno tko je bio projektant, odnosno autor predloška zadarskog oltara, sam Lorenzo Bon ili Giovanni Maria Morlaiter, no nema sumnje da su oba nastala u neposrednom Massarijevom ambijentu jer je i zadarski oltar podignut neposrednim ugledanjem na Massarijeva rješenja oltara tipa tabernakul. Osim radova na oltarima u Zadru i Veneciji o mogućim drugim poslovima Lorenza Bona nema za sada saznanja ali se može pretpostaviti da je kao jedan od suradnika Giovannija Marije Morlaitera aktivan i na drugim njegovim projektima. Izborom izvođača i tipologije oltara zadarske beneditinke, odnosno naručitelji zadarskog oltara, iskazali su svoju upućenost u istovremena umjetnička zbivanja u Veneciji. Budući da u Zadru nema djela G. Massarija glavnim oltarom u benediktinskoj Crkvi sv. Marije i oltarom N. Degana u crkvi sv. Frane doslovno se prenosi popularna tipologija njegovih oltarističkih rješenja. Oltarist Gasparo Albertini (Piran, oko 1726. g. – 14. ožujka 1811.) bio je sin Domenica Albertinija kojemu se pripisuje glavni oltar u franjevačkoj crkvi (1730.) te oltar u crkvi sv. Nikole (1736.) u Piranu. Albertini je bio i kipar te je svoje oltare opremao i figuralnom dekoracijom. Godine 1780. godine sa bratovštinom sv. Antuna Opata iz Grada dogovorio je izradu dva anđela za oltar u crkvi sv. Eufemije, a prema njegovom je projektu 1801./1802. g. trebalo preurediti oltar sv. Valentina u katedrali sv. Ivana Krstitelja u Latisani (Friuli). U Istri i na Kvarneru njegovi su radovi: glavni (1781.) i bočni oltar sv. Alojzija Gonzage u crkvi Gospe od Zdravlja u Piranu ; glavni oltar u crkvi sv. Antuna Opata u Velom Lošinju ( 1783.), glavni oltar koparske katedrale (1788.), te oltar sv. Roka u crkvi sv. Marije Snježne u Cresu. U zbornoj crkvi Uznesenja Bl. Dj. Marije u Pagu podigao je oltar sv. Valentina koji se tipološki se podudara sa njegovim djelima u Istri i na Kvarneru. Sam ugovor o izgradnji oltara nije se sačuvao no zna se da je sastavljen 19. prosinca 1798. godine. Sa Albertinijem se može povezati i oltar u južnoj apsidi paške Zborne crkve čiji je gornji dio gotovo identičan onome sv. Valentina. Na temelju ugovora 8. studenog 1801. godine izgradio je svetohranište za glavni oltar župne crkve sv. Maura u Dinjiškoj na Pagu, a pripisuju mu se i svetohraništa u župnim crkvama u Kolanu i Povljani. Poput oltara radionice Dall'Acqua i Albertinijevi se radovi podudaraju sa mnogobrojinim oltarima podizanima u drugoj polovici 18. i na početku 19. stoljeća na području sjeverozapadne Italije, a zajedničko im je da su svi proistekli iz oltarnih rješenja Giorgia Massarija. Pietro Oniga pok. Giuseppea iz Venecije u Dalmaciji je podigao glavni oltar Katedrale u Makarskoj (1786.), glavni oltar crkve Gospe od Pojišana u Splitu (1785. – 1794.) i oltar Duša od Čistilišta u zadarskoj Katedrali (1805.). Poznato je da su prema njegovom nacrtu, kojeg je 1802. godine izradio po uzoru na nasuprotni oltar sv. Josipa, oltarist Giacomo Peschiutta i štukater Giacinto Vassalli zajednički podigli oltar Duša u Čistilištu u katedrali sv. Mihovila (San Daniele del Friuli). Pripreme oko izgradnje oltara Duša od Čistilišta u zadarskoj Katedrali započele su još u srpnju 1801. godine kada izaslanici bratovštine preko svog zastupnika u Veneciji sa Pietrom Onigom sklapaju ugovor o podizanju mramornog oltara. Ugovor o gradnji oltara nalazi se u Državnom arhivu u Veneciji, u spisima bilježnika A. Trona. Oniga se za cijenu od 1500 cekina obvezuje prema nacrtu u zadarskoj Katedrali u roku od dvije godine podići oltar od bijelog kararskog mramora i crnog mramora. U narednim se dokumentima preciziraju pojedini dijelovi, vrste mramora i izgled oltara koji je dovršen 1808. godine. Oniga dana 9. siječnja 1805. godine sklapa ugovor kojim se obvezuje prema nacrtu podignuti i glavni oltar i svetohranište u župnoj crkvi Rođenja Bl. Dj. Marije u Zatonu kraj Nina. Prema ugovoru oltar treba biti podignut prema uzoru na oltar Gospe od Zečeva u ninskoj župnoj crkvi i oltar u župnoj crkvi u Diklu kraj Zadra i dovršen do ljeta. Kako naručitelji nisu bili zadovoljni sa radovima angažiran je kao vještak vojni inženjer poručnik Paolo Tironi koji je ustvrdio da oltar i svetohranište oblikom ne odgovaraju navedenim oltarima koji su trebali poslužiti kao predložak. Na temelju analize svih četiri oltara podignutih u Dalmaciji Oniga se može definirati kao vjerni sljedbenik Massarijeve oltarističke baštine. Njegovi oltari u Makarskoj, Splitu i Zatonu nastaju pod izravni i neposrednim utjecajem pa čak i doslovnim kopiranjem radova velikog uzora. Oltarist Senatore Massari radio je u Zadru, Pagu i Viru između 1807. i 1811. godine Jedni izvori bilježe da je rođen u Veroni, dok drugi navode njegovo venecijansko porijeklo. Prvi se puta spominje 1807. godine kada je u svetište zborne crkve u Pagu postavio nekadašnji oltar iz crkve sv. Dominika u Zadru. U dokumentima je 1809. godine zabilježeno da stanuje u Calle del Paradiso u Zadru, gdje se 29. prosinca 1809. godine u vezi udaje spominje i njegova kćerka Giuseppa. Dana 6. srpnja 1810. godine u jednoj procjeni za gradnju kuće na Pagu naveden je kao Senatore de Massari pok. Francesca iz Venecije. U zadarskom je Arhivu sačuvan i ugovor od 11. ožujka 1811. godine kojim Senatore de Massari pok. Francesca iz Verone dogovara radove na preuređenju glavnog oltara i svetohraništa župne crkve sv. Jurja u Viru. Mnogo godina kasnije gornji je dio oltara uklonjen, a izgled mu je donekle je vidljiv na starijoj fotografiji pa se na temelju jednog ugovora o popravljanju starijeg oltara i oskudne foto-dokumentacije ne može se nešto više reći o Massarijevoj oltarističkoj vještini i mogućim uzorima koji su utjecali na njegov rad, niti mu se za sada mogu pripisati neki druga djela na zadarskom području. Nakon rekonstrukcije djelatnosti pojedinih oltarista, u prvom redu na temelju analize istraženog arhivskog gradiva, pokušalo se stilsko-tipološkom analizom neke majstore dovesti u vezu i sa drugim oltarima na terenu, odnosno utvrditi moguće atribucije pojedinim majstorima ili radionicama, a što je bilo moguće provesti tek nakon što su svi primjerci dokumentirani i katalogizirani. Težnja je bila da se osim reprezentativnih oltara nadopunjenih mramornom skulpturom koje podižu istaknutiji venecijanski arhitekti i oltaristi mahom već poznati u stručnoj literaturi, analiziraju i oni koje podižu manje poznati majstori. U zaključku se nastojalo pojedine oltare povezati i svrstati u određene tipološke grupe. U drugom su dijelu radnje katalogom objedinjeni svi mramorni oltari podignuti na području Zadarske nadbiskupije tijekom 17., 18. i u prvim godinama 19. stoljeća, te su donesene i njihove fotografije i osnovna dokumentacija. Na taj se način kroz cjeloviti prikaz mramorne oltaristike na zadarskom području po prvi put nastojala sustavno obraditi ova bitna i nedovoljno istražena tema barokne umjetnosti. Time je omogućeno stvaranje potpunije i jasnije slike o mramornim oltarima i majstorima oltaristima, kao važnog dijela ukupne zadarske baštine, čime se nastoji doprinijeti boljem i cjelovitijem poznavanju i razumijevanju umjetničkog nasljeđa razdoblja 17. i 18. stoljeća.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti



POVEZANOST RADA


Profili:

Avatar Url Radoslav Tomić (mentor)

Avatar Url Bojan Goja (autor)


Citiraj ovu publikaciju

Goja, Bojan
Mramorna oltaristika u 17. i 18. stoljeću na području Zadarske nadbiskupije, 2010., doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb
Goja, B. (2010) 'Mramorna oltaristika u 17. i 18. stoljeću na području Zadarske nadbiskupije', doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb.
@phdthesis{phdthesis, author = {Goja, B.}, year = {2010}, pages = {631}, keywords = {mramorna oltaristika, mramorni oltari, oltaristi, 17. stolje\'{c}e, 18. stolje\'{c}e, Venecija, Zadar, Zadarska nadbiskupija}, title = {Mramorna oltaristika u 17. i 18. stolje\'{c}u na podru\v{c}ju Zadarske nadbiskupije}, keyword = {mramorna oltaristika, mramorni oltari, oltaristi, 17. stolje\'{c}e, 18. stolje\'{c}e, Venecija, Zadar, Zadarska nadbiskupija}, publisherplace = {Zagreb} }
@phdthesis{phdthesis, author = {Goja, B.}, year = {2010}, pages = {631}, keywords = {Marble altar production, marble altars, altar builders, 17th century, 18th century, Venice, Zadar, Archbishopric of Zadar}, title = {The marble altar production in the 17th and 18th century in Archbishopric of Zadar}, keyword = {Marble altar production, marble altars, altar builders, 17th century, 18th century, Venice, Zadar, Archbishopric of Zadar}, publisherplace = {Zagreb} }




Contrast
Increase Font
Decrease Font
Dyslexic Font