hrvatski

Hoće li inhibitori prijenosa glukoze u terapiji dijabetesa djelovati specifično u bubrezima?

Diabetes mellitus je jedna od najčešćih kroničnih bolesti u stanovništvu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Prema podacima Međunarodne federacije za dijabetes (International Diabetes Federation), u svijetu od dijabetesa boluje oko 383 milijuna osoba, a procjenjuje se da bi broj oboljelih do 2035. god. mogao porasti na 592 milijuna (http://www.idf.org/). Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (Izvješće o umrlim osobama u 2013. godini, http://hzjz.hr), u Republici Hrvatskoj dijabetes se nalazi na 8. mjestu među vodećim uzrocima smrti. Godišnje u svijetu umre oko 5 milijuna osoba od posljedica dijabetesa pa ova bolest postaje glavni rastući zdravstveni i ekonomski problem. Trenutačne terapije inzulinom, metforminom ili sulfonilurejom u svrhu smanjenja razine GUK često su nedjelotvorne ili problematične zbog pojave hipoglikemije i povećanja tjelesne mase, a ponekad dovode do smrtnih slučajeva kao posljedice kardiovaskularnih bolesti. Stoga razvoj nove klase lijekova za terapiju dijabetesa, s potpuno novim mehanizmom djelovanja na razini inhibicije ključnih prijenosnika glukoze, predstavlja suvremeni izazov za farmaceutsku industriju i kliničku farmakologiju. Ciljevi takve terapije su proteini iz obitelji SLC5A (Solute carrier, family 5A), odnosno suprijenosnici natrija i glukoze (Sodium-Glucose Cotransporters) tip 1 i 2, tj. SGLT1 (gen SLC5A1) i SGLT2 (gen SLC5A2). Sukladno hipotezi, inhibicija aktivnosti proteina SGLT smanjit će apsorpciju glukoze u tankom crijevu i/ili reapsorpciju glukoze u bubrezima te time povećati ekskreciju glukoze urinom i sniziti GUK (na tašte i poslije obroka). Prema zakonom propisanim uvjetima pri testiranju potencijalnih lijekova, obavezno se provode pretklinička testiranja na najmanje dvije različite vrste pokusnih životinja, najčešće na glodavcima (miševi i štakori), kako bi se odredila farmakodinamika i farmakokinetika lijeka, njegov učinak na metabolizam, reprodukciju i brojne fiziološke parametre te toksikološki učinci. Takvi eksperimenti utvrđuju specifičnost te poželjne i nepoželjne učinke ispitivanog lijeka, a neophodni su za procjenu učinkovitosti djelovanja i sigurnosti za ljudsko zdravlje pri upotrebi. Naši najnoviji podaci za organe u čovjeka (imunokemijska analiza napravljena je specifičnim nekomercijalnim protutijelima) ukazuju da se protein SGLT1 nalazi u luminalnoj membrani enterocita tankog crijeva, četkastoj membrani odsječaka S3 proksimalnih kanalića, luminalnoj membrani žučnih kanala jetre, alveolarnom epitelu (stanice tipa 2) i Clara stanicama bronhiola pluća te u kapilarama srca. Nasuprot širokoj rasprostranjenosti SGLT1/Sglt1, prijenosnik SGLT2/Sglt2 nađen je isključivo u četkastoj membrani proksimalnih kanalića, glavninom u odsječcima S1/S2, u bubrezima miševa, štakora i čovjeka. Novootkrivene lokalizacije proteina SGLT1/Sglt1 u drugim organima, osim u tankom crijevu i bubrezima, ukazuju na neke nove uloge ovoga prijenosnika, koje su od fiziološkog značaja i biomedicinske važnosti. Potencijalni inhibitori SGLT1, koji se testiraju za liječenje dijabetesa, mogli bi, osim u bubrezima i tankom crijevu, inhibirati SGLT1-ovisan transport glukoze i u drugim organima i tako dovesti do bitnih poremećaja funkcije tih organa pa čak i do smrti čovjeka.

inhibitori SGLT; SGLT1; tanko crijevo; jetra; pluća; srce

nije evidentirano