hrvatski

Prirodna znanost u društvu znanja - hiperprodukcija informacija, zatiranje znanja

Tržišno-korporativna logika prožela je sustav znanosti te donijela čitav niz obrata u samom razumijevanju znanja kao vrijednosti. Na opasnost takvih trendova je u svom djelu „Promjene u osnovama prirodne znanosti“ upozoravao još Werner Heisenberg 1934., riječima: „zanemarivanje čiste znanosti bio (je) simptom odumiranja onih sila koje određuju uzajamno prožimanje znanosti i tehnike“. U takvom sustavu od istraživača se ne očekuje da djeluju kao neovisni individualci i misleći subjekti (intelektualci), koji stvaraju duboko, opće, teorijski potkrijepljeno znanje. U neoliberalnoj logici takvo je znanje neprimjenjivi i zbog toga nepoželjan nusprodukt intelektualnog rada. Umjesto toga, istraživači bi trebali biti inteligenti, tj. poslušni strojevi za proizvodnju publikacija, patenata i profitabilnih proizvoda. Površnim pogledom se može steći pogrešan dojam da su prirodne znanosti spontano kompatibilne sa sustavom vrijednosti neoliberalnog kapitalizma. No, do te pogreške dolazi zbog nekritičkog miješanja pojma znanja s podređenim pojmom informacije. Današnji istraživač, ograničen konstantnim pritiskom imperativa tržišta, više nije uronjen u prirodne pojave i ne možemo ga zamisliti kao tragačem za Terrom Incognitom. U tom sustavu znanost nije, kako je to Heisenberg formulirao, „međuigra prirode i čovjeka“ koja dovodi do ujedinjenja subjekta (istraživača) i objekta (svijeta). Naprotiv, istraživač je lako zamjenjiv promatrač, lišen samorefleksije i odgovornosti prema rezultatima svog rada. Središnja teza je da upravo odbacivanje odgovornosti vodi suzbijanju slobode, koja je inherentna znanosti po sebi. Zbog toga, pojam društva znanja treba razumijeti kao obrat znanosti iz vrhunskog akta oslobođenja čovjeka u još jedno sredstvo porobljavanja. U tom smislu, velik je napor uložen u prisilno preobraćenje znanosti iz fundamentalne umne prakse stvaranja znanja u puko oruđe za produkciju ogromnih količina informacija. U praktičnom smislu, taj obrat je učinio rad na znanstvenim institucijama u mnogočemu sličnim radu u korporacijama. Istraživači, naročito oni mlađe generacije, u sve većoj mjeri prigrljuju socijal-darvinističku logiku fleksibilnosti, nesigurnosti radnog mjesta, kompetitivnosti, ucjene kriterijima izvrsnosti, u čemu se gubi solidarnost i međuljudska empatija. Drugim riječima, autor tvrdi, oni su marljivi istraživači s izvrsnim poznavanjem uskog područja vlastitog interesa, ali sve češće im nedostaje intelektualna širina i otvorenost uma, koja bi omogućila dublji teorijski uvid u pojave koje istražuju.

prirodna znanost, društvo znanja, odgovornost, istraživanje, rad

nije evidentirano