hrvatski

Određeni aspekti crkvenosti u Hrvatskoj u komparaciji s nekoliko europskih zemalja

Suprotno očekivanjima društvena scena općenito bilježi konstantan rast interesa za religiozno i duhovno: vraća se potreba za „iracionalnošću“ vjerovanja, koja ustupa mjesto propovijedanoj pobjedi razuma (znanosti) i umijeća (tehnologije). U takvom kontekstu, nasuprot negdašnjoj skepsi i ideološkoj kritici religije od strane različitih znanstvenih disciplina (barem na europskom tlu), religiji i religioznosti se pragmatično dodjeljuje društvena korisnost (sociologiziranje religije) i odatle zanimanje društvenih znanosti za fenomen religioznosti, te napokon neka vrsta brisanja granice između znanosti i vjerovanja koja postaje fluidna, primjejrice prisutnost neke vrsti spiritualiziranja psihologije, prožimanja psihološkog znanja, uglavnom istočnjačkim filozofijama i priziv na neku vrst mistike (psihologiziranje religioznosti odnosno psihološka duhovnost). Razvoj događaja u prvi mah dočekan je s oduševljenjem od strane institucija religioznosti koje su prethodno sa zabrinutošću gledale očigledan pad zanimanja za sadržaje vjere i njihovo prakticiranje. Zahvaljujući, dijelom i zanimanju istraživača društvenih zbivanja, te istodobno i razvijanju adekvatnijeg instrumentarija propitivanja ovog fenomena s vremenom se stvarno stanje pokazalo diferenciranije i preglednije. Tako se topi masovnost i monolitnost donedavna prevalentnih institucija religioznosti i njihova sveprisutnost u društvu i kulturi. Istodobno se okupljaju manje zajednice s izrazitijim naglaskom na osobno religiozno uvjerenje, s labavijim strukturiranjem učenja, osjećaja pripadnosti i kodeksom zahtjeva (osobno obvezujući moral i etičnost, koji s procesom individualizacije sele u područje privatnosti), ili se pak religioznost/duhovnost prakticira bez pozivanja na neku zajednicu vjerovanja. Tako religioznost kao sustav vjerovanja gubi na homogenosti. U ovom radu usredotočujemo se, prije svega i nadasve, na crkvenost koja se ne može reducirati samo na institucionalnu religioznost, ali koju se ne smije ignorirati. S jedne strane, crkvenost gledamo u njezine četiri komponente (dimenzije): 1. osobna i privatna ; 2. obiteljska ; 3. eklezijalna odnosno župna i 4. društvena dimenzija vjere. Time se nadilazi u socijalističkim i komunističkim zemljama poznata teza u drugoj polovici 20. stoljeća, naime je da je religija/vjera privatna stvar. Takav svojevrsni religijski-društveni-politički redukcionizam bio je u suprotnosti, prije svega, s kršćanstvom i crkvenošću, koje se žive i prakticiraju 24 sata, javno i privatno, u obitelji i društvu, dakako i u Crkvi. Naime, crkvenost nije nešto osobno izvanjsko i samo prigodno ili privremeno ; nešto što je ograničeno na svojevrsni geto bilo koje vrste ; nešto što uvijek ili pak samo povremeno nema pravo javnosti de facto i de iure. S druge strane, u sociologiji religije, a osobito u crkvenoj sociologiji već od šezdesetih godina 20. stoljeća zbilja ili fenomen crkvenosti odnosno kršćanstva općenito analizirao se prema pet dimenzija Charls Glocka (Glock, 1969, : 150-168)zatim su pojedini teoretičari i istraživači nadopunjavali, odnosno dalje razvijali Glockove dimenzije, da bi se u posljednja dva desetljeća u svezi crkvenosti i njezinog pluridimenzionalnog karaktera govorilo, najmanje o osam dimenzija: 1. dimenziji konfesionalne pripadnosti ; 2. dimenziji vjerskih istina ; 3. ritualnoj dimenziji ; 4. iskustvenoj dimenziji ; 5. moralno-etičkoj dimenziji ; 6. dimenziji povjerenja u Crkvu ; 7. dimenziji biti kršćanin u društvu ; 8. dimenziji prihvaćanja crkvene organizacije (strukture). Autori se u ovom članku ograničuju samo na sljedeće dimenzije crkvenosti: 1. dimenzija konfesionalne pripadnosti ; 2. dimenzija vjerskih istina ; 3. ritualna dimenzija ; 4. moralno-etička dimenzija. Odatle i naslov rada Određeni aspekti crkvenosti. Osim toga, teološka promišljanja autora u ovom radu polaze od triju teoloških teorija: od teorije parcijalne identifikacije s Crkvom (Ratzinger, 1997.), od teorije stupnjevite i distancirane crkvenosti (Baloban, 1982.) i od teorije izbornog kršćanstva (Kušar, 1996.).

crkvenost, Hrvatska, Europa, komparacija

nije evidentirano