hrvatski

Imperium, regnum i Gottschalkovo viđenje Dalmacije sredinom IX. stoljeća

Gottschalk iz Orbaisa (o. 805–868. ili 869), benediktinski redovnik, teolog, gramatičar i pjesnik, sin saskog grofa Berna. Najpoznatiji kao tvorac nauka o predodređenju (predestinaciji) pod utjecajem spisâ sv. Augustina. Uslijed otpora franačke crkvene hijerarhije njegovim teološkim stajalištima, prisiljen često mijenjati boravišta po Europi. Oko 846–848. gost hrvatskog kneza Trpimira na njegovu dvoru, potom u Bugarskoj. Kao heretik osuđen na nekoliko crkvenih sabora (Mainz 848., Quierzy 849.), do smrti konfiniran u samostanu Hautvillers. U kontekstu svojih teoloških nazora (razigranost konjâ prije bitke kao primjer predodređenja pobjednika, odnosno zadanosti budućih događaja) donosi i podatke o području Dalmacije i Hrvatske u Trpimirovo vrijeme. U spisu De Trina deitate tog kneza naziva kraljem Slavena (Tripemirus rex Sclavorum), opisuje njegov vojni pohod protiv „naroda Grka i njihova patricija“. Potonji događaj neki povjesničari povezuju s ratom između Bizantskog Carstva i Hrvatske ; drugi smatraju da se radilo o lokalnom sukobu s vojnim odredom pod zapovjedništvom bizantskog namjesnika iz Zadra. Ujedno spominje i jezična obilježja kolokvijalnog izražavanja toga kraja. Istrgnutim iz konteksta, ovim se odlomkom tumačilo da u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji sredinom 9. st. postoje dva odjelita kulturna entiteta, s različitim nazivima: Dalmatini (podanici Trpimira) i Latini (podanici Bizantskog Carstva). Međutim, iz nove kontekstualne i filološke analize teksta (Ž. Rapanić) proizlazi da pisac ovdje poistovjećuje Dalmatine s Latinima (odnosno latinofonim stanovnicima primorske Dalmacije), podanicima bizantskog cara, ne spominjući uopće na tom mjestu ni Slavene, niti njihova vladara. Gottschalk navodi da žitelji Bizantske Dalmacije svoga suverena nazivaju apstraktnim imenicama "kraljevstvo" i "carstvo". Ovo nije dalmatinska specifičnost, jer isti slučaj Gottschalk opisuje s Venecijancima (također Latini, koji svoga gospodara cara nazivaju "gospodstvo"). Isti se način izražavanja susreće već ranije u Rižanskom placitu (804.) gdje je figurativna upotreba pojedinih riječi i njihovo preneseno značenje poslužilo istarskim prosvjednicima protiv franačkog vojvode Ivana. Sva tri primjera ne odnose se na etničku, već na jezičnu pripadnost govornikâ (srednjovjekovni govorni latinski jezik). Jednako je tako moguće da se nije radilo o uobičajenom svakodnevnom govoru tamošnjeg pučanstva, već o utjecaju diplomatičkih formula iz poveljâ koje je izdavala bizantska carska kancelarija. U njima se car imenovao apersonalno i u množini, kao ἡ βασιλεία ἡμῶν ("naše veličanstvo" ili "naše carstvo", "naše kraljevstvo"), što odgovara latinskim izrazima dominatio nostra, imperium ili regnum, dakle baš apstraktnim frazama kakve se sreću kod Gottschalka. Ukoliko je ova pretpostavka opravdana, prodor tog formulaičnog jezika ukazuje da su administrativni kontakti Venecije, Istre i Dalmacije preko službenih dokumenata sa metropolom Carstva u prvoj polovici 9. st. bili prilično redoviti.

Rani srednji vijek; Gottschalk; Dalmacija; Istra; Venecija; imperium; regnum

nije evidentirano