hrvatski

Obrazovanje i društveni razvoj, Rasprava o društvenom vrednovanju obrazovanja

U prvom dijelu „Obrazovanje kao trajna potreba čovjeka i društva“ je analizirana čovjekova trajna potreba spoznavanja kao differentia specifica ljudskog roda. Nove spoznaje u razumijevanju prirode i društva potiču različite forme suživota u kojim okvirima se događa i evolucija zadaće obrazovanja, čime se bave sociolozi već u ranim godinama sociologije. Formalizacija obrazovanja te njegovo usustavljivanje ima svoju dugu povijest pa je bavljenje njome također dio ovog poglavlja. Ovdje je također analizirano mijenjanje svrhe obrazovanja koje je uvjetovano očekivanjima društva na različitim razinama razvijenosti, a posebiuce u vremenu informacijsko-inovacijske stvarnosti koja je društvu donijela nove vrijednosti. Drugi dio „Obrazovanje i identitet“ je tematski uokviren multikulturalnošću i kozmopolitizmom kao sudbinom suvremenog čovjeka. Suvremeni je čovjek opterećen globalnim temama opstanka – ratovi i terorizam, siromaštvo, glad i bolesti, razorena priroda – koje su neizostavne teme obrazovanja. Obrazovanje je, s jedne strane, zaduženo za čuvanje tradicije i kulturnih posebnosti naroda, a što uobičajeno nazivamo njihov identitet, a s druge je strane dužno dati operativna znanja bitna za svijet pametne tehnologije. Na taj se način čuva identitet kroz nasljeđene vrijednosti kulturne tradicije, ali se i izgrađuje novi identitet multikulturalne otvorenosti. U trećem dijelu „Obrazovanje i razvoj“ tema odnosa društva prema obrazovanju se dalje razvija ukazivanjem na nove vrijednosti, poput znanja i inovacija, kojima je obilježena suvremenost. Analizirana je veza obrazovanje – znanje – rad koja se danas potvrđuje u ekonomiji znanja. Profitni motiv je istisnuo humani motiv u obrazovanju – činjenica je koja nije od svih jednako prihvaćena. Društvo znanja, tvrde njegovi kritičari, ne smije dehumanizirati obrazovanje, a time i vrijednosti obrazovane populacije. Obrazovanje i plodovi znanja moraju biti u funkciji općeg dobra, a što nije slučaj danas u vremenu normativnog globalizma kada neoliberalne vrijednosti pojedinca stavljaju u poziciju osobnog probitka bez socijalne odgovornosti. Četvrti dio „Prema društvu obrazovanih“ poćinje s uvodnom raspravom „što je to dobar obrazovni sustav“ te koliko se njegovo poimanje razlikuje među društvima. Industrijsko je društvo, tzv. društvo rada, obilježeno masovnom proizvodnjom kroz uporabu strojeva, povećano trošenje energije te korištenjem neprirodnih materijala. Iako napredna ekonomska formacija to je društvo kritizirano zbog eksploatacije tuđega rada i zbog moći krupnog kapitala. No to je i društvo koje prepoznaje važnost obrazovanja za gospodarsku ekspanziju. Logični nastavak razvoja je „društvo znanja“ u kojemu je „manuelna ekonomija“ zamijenjena „ekonomijom ekrana“. Neopipljive vrijednosti (znanje) dobivaju primat pa se i izvor bogatstva nacija sve više tražiti u sustavu obrazovanja i istraživanja, a sam kapitalizam se označava kognitivnim. Koristi ovakvog kapitalizma nemaju sva društva, posebice ne siromašna koja su na pragu društva rada. Hrvatsko društvo živi praksu društva rada premda se je načelno opredijelilo za smjernice društva znanja. Poglavlje završava raspravom o razumijevanju uloge obrazovanja u slobodi društva, ali i slobodi pojedinca. Obrazovana populacija je ujedno i jamstvo demokratizacije svakog društva.

društvo; obrazovanje; razvoj

nije evidentirano