hrvatski

Kulturnoantropološki pogled na cenzuru i njezine odjeke

Fokus etnološke i kulturnoantropološke analize umjetničkog izražavanja jest sprega između umjetničke prakse i ljudske svakodnevice, kako na razini kulturnih politika, tako i na razini individualnih doživljaja i akcija. Istraživači se pritom usmjeravaju, s jedne strane, na one društvene odnose, vrijednosti i impulse koje umjetnici u svom radu odlučuju problematizirati. S druge nas strane zanimaju učinci koje njihove prakse imaju u društvu, društvena dinamika koja prati umjetnički čin, predodžbe, reakcije i načini djelovanja koje njihova kreacija pobuđuje ili potiče. Jedan od odgovora, upućen s pozicija moći, na umjetnička djela koja preispituju političke i religijske datosti jest cenzura. Cenzuru shvaćamo kao bilo koji vid nepripuštanja alternativnih naracija u javni prostor, smanjivanje njihove vidljivosti i dosega. U trenutku religijske ili političke cenzure estetika umjetničkog predmeta je u drugom planu. To osobito vrijedi za one umjetničke predmete ili događaje koji tematiziraju krize i lomove u društvu i mehanizme vlasti i moći – takva djela prizivaju na vrednovanje njihove društvene relevantnosti. Političko ili religijsko svojstvo umjetničkog djela pritom je upisano u njegovu performativnost, u sinergiji s političkom ili religijskom performativnošću promatrača. U svom se izlaganju zato nećemo usredotočiti na pitanje kako umjetnost osvjetljava recepciju određenih pojava i zbivanja u društvu, već polazimo od pitanja što umjetničko djelo u društvu čini te koji su mu planirani i nepredviđeni učinci kada to čini. U tom prostoru nastupa cenzura, zapravo oblik ikonoklazma, kao politički ili religijski zahtjev o tome što umjetnost treba biti. U središtu našeg zanimanja su značenja koja se upisuju u oblike umjetničkog izražavanja u procesima njihove demonizacije ili sakralizacije, u ime zamišljenih hegemonijskih vrijednosti zajednice i kulture. Pritom, uklanjanje ili uništenje umjetničkog djela vidimo kao čin religijskog i političkog nadziranja, samonikle kulturne cenzure i društvene penalizacije za propust samocenzuriranja. Naznačene smjernice i pitanja ćemo s jedne strane razmotriti na razmeđi između umjetničke slobode i religijskog (kršćanskog) senzibiliteta, gdje opće mjesto zauzima koncept tijela. U izlaganju ćemo otvoriti pitanje kada je tijelo "sveto", "uzvišeno" i "čisto", a kada predstavlja "svetogrđe", "sramotno" i "nečisto" i kao takvo podliježe tabuizaciji i cenzuri. S druge ćemo strane naznačene smjernice i pitanja razmotriti na razmeđi između umjetničke slobode i političkog senzibiliteta. Tu ćemo otvoriti temu procesa de/politizacije mjesta i spomenika kao oblika cenzure. Konačno, osvrćemo se i na život umjetničkog djela poslije njegova cenzuriranja, s obzirom na njegovu sposobnost da djeluje u javnom prostoru i nakon uklanjanja (ponekad i baš zbog uklanjanja). U tom smislu pratimo odjeke koje sama cenzura ima u društvu, izazivajući komentare, polemike, društvene podjele oko pojedinih prijepornih pitanja, a nerijetko i potičući nove oponirajuće kulturne prakse.

kulturna antropologija; umjetničko djelo; društvena transgresija; politička cenzura; religijska cenzura

Skup je organiziran u okviru EU projekta CreArt unutar programa Kultura 2007.-2013.