hrvatski

Kulturni posrednici i kulturni transferi u ranom novom vijeku - Janez Vajkard Valvasor i Pavao Ritter Vitezović

U fokusu ovoga priloga je transkulturna komparativna analiza karaktera i modaliteta višeslojnih i višesmjernih kulturnih razmjena kakve su prakticirala dva najglasovitija sedamnaestostoljetna slovenska odnosno hrvatska kulturna posrednika: Janez Vajkard Valvasor (1641. – 1693.) i Pavao Ritter Vitezović (1652.– 1713.). Konceptualni okvir transkulturne komparativne analize čine paradigma kulturne difuzije Johannesa Helmratha i opis konfiguracije episteme 16. i 17. stoljeća Michela Foucaulta. Usto, predloženi analitički pristup polazi od dinamičkoga i procesualnoga modela kulturnoga transfera koji je programski elaborirao glasoviti kulturni historičar Peter Burke. Valvasorova i Vitezovićeva kulturno- medijacijska praksa simultano se ispituje na nekoliko međuovisnih razina: vertikalno, u smislu kreativnih transfera općih europskih kulturnih modela u domenu vlastite, lokalne kulture te horizontalno, u vidu interaktivnih razmjena kulturnih obrazaca na razini domicilne slovenske odnosno hrvatske kulture. Budući da su Valvasor i Vitezović bili u neposrednom kontaktu kao generacijski bliski suradnici i prijatelji, njihova se kreativna interakcija realizirala i u personalnoj, profesionalnoj i intelektualnoj sferi, pa se njezini efekti prate na komunikacijskoj i intertekstualnoj razini. Najprije se komparativno analiziraju sličnosti Vitezovićeva i Valvasorova intelektualnoga habitusa, a potom efekti Vitezovićeve komunikacije s Valvasorom i njegovim kružokom u Bogenšperku, koji je u drugoj polovini 17. stoljeća bio žarištem materijalnih i simboličkih kulturnih transfera na regionalnoj razini. Slijedi usporedba Valvasorove i Vitezovićeve književne produkcije općenito, kao i njihovih žanrovski i sadržajno analognih djela, Valvasorove regionalne topogeografije "Slava vojvodine Kranjske" i Vitezovićeva nedovršenoga enciklopedijskog djela "O žrtvenicima i ognjištima Ilira", koja uz neposredne intertekstualne poveznice dijele i mnoga formalna, sadržajna i ideološka obilježja. Konačno, na osnovi rezultata transkulturne poredbe zaključuje se da ranonovovjekovna hrvatska i slovenska kultura nisu bile zatvorene i autarkične domene nego zone prijelaza, odnosno otvoreni i fluktuirajući prostori razmjena.

Janez Vajkard Valvasor, Pavao Ritter Vitezović, kulturni posrednici, kulturni transferi, 17. stoljeće

nije evidentirano