hrvatski

Tijelo-(jezični) identitet i tijelo-referenca (o traumi i ratu u knjigama Rat nema žensko lice i Dječaci od cinka Svetlane Aleksievič)

U radu polazimo od teze da se sugovornici S. Aleksievič koriste medijem tijela i tjelesnosti kako bi neizrecivo (Felman, Laub, Caruth i dr.) simbolizirali i izrekli. Pritom razlučujemo dva poimanja tijela: tijelo kao biološka /materijalna danost i tijelo kao eksterna referenca / struktura svijesti. U radu zaključujemo da se tijelo i tjelesnost u iskazima svjedoka ispoljuju u dva oblika - jeziku tijela i jezikom o tijelu. Rad zavrsavamo otvaranjem novih pitanja: nisu li tijelo i tjelesnost u svjedočenjima o proživljenom traumatičnom iskustvu također odraz „narativnog fetišizma“ koji svjedoku, doduše, omogućuje izricanje (traume?), ali mu istodobno nudi prostor za sklanjanje od traume u narativnu shemu izvanjsku od njega samoga? Isto tako, premda tijelo može svjedoku dati novi jezični identitet zahvaljujući kojemu neizrecivo, u svojoj nijemosti, zadobiva formu iskaza, vrijedi se zapitati postoji li tijelo samo kao biološka / materijalna danost? Ili je ono uvijek i biološka / materijalna danost i eksterna referenca / struktura svijesti? Polazeći od navedenog, jesu li i prakse autoreprezentacije i reprezentacije traumatičnog iskustva koje se nadaju kao imanentne i autentične (tjelesne, odnosno nevoljne, poput „muškošću“ obilježenog čin lupanja šakom po stolu, kao i plačevi svjedokinja) zapravo simbolički i ideološki konstruirane? Odnosno, ako je tijelo topos odigravanja traume par excellence, omogućuje li ono, u kontekstu analizirane teme, integraciju traume u simboličko? Ako je tomu tako, znači li to da se nevoljno, odnosno tjelesno kao biološka / materijalna danost, može integrirati u simboličko?

tijelo, trauma, svjedočenje

nije evidentirano