hrvatski

Kamov: "...da mogu opjevati bolest"

Roman Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, objavljen gotovo pola stoljeća nakon autorove prerane smrti, u posljednja je dva desetljeća bio predmetom niza plodnih istraživanja o gusto razgranatim mrežama svojih kulturnih referencija te gotovo proročanske i „podzemne“ upletenosti u najistaknutije tokove europskoga modernizma, u rasponu od književnih inovacija, teorije umjetnosti, psihoanalize, do političke i etičke problematike koja će obilježiti filozofiju dvadesetoga stoljeća. Osobito su zanimanje pobudili metatekstualni aspekti romana, autoreferencijalna tematizacija subjekta i dvojna artikulacija pripovjedača. Kad se nađe u prilici da privlačnoj i naobrazbe željnoj djevojci savjetuje otkuda da krene na put kroz književnu šumu, iz riznice uzoraka svojega štiva Arsen-lik bira „ruske pisce“. Diljem romana, u prvome dijelu ekstradijegetski a u drugim dvama autodijegetski pripovjedač među Rusima izravno imenuje jedino Turgenjeva, kojega je Arsen sa strašću čitao u ranijim fazama svojega dvosmislenog razvoja. No sudeći po nekolicini zagonetnih uputa i mnoštvu aluzivno utkanih motiva, uključivši i spomenutu preporuku Lizi da čita one ruske pisce koji će joj „pokazati grešnika, zločinca i rugobu, da zadobiju [njezine] 'čiste', 'nevine', 'lijepe' simpatije“, autora Plemićkoga gnijezda u diskursu i dvojbenome protagonističko- pripovjednom jastvu Isušene kaljuže neprestano podriva podzemna sila njegova sunarodnjaka Dostojevskoga. Isušena kaljuža započinje naturalističkim opisom očitovanja Arsenove bolesti, koja, kako doznajemo tijekom romana, nije jedina od koje pati. Ovaj će se rad baviti načinima na koje u Kamovljevu romanu podzemno djeluje roman što ga – nakon kratke paratekstualne bilješke – započinju riječi: „Ja sam bolestan čovjek… Ja sam pakostan čovjek“ – Zapisi iz podzemlja F. M. Dostojevskoga.

Janko Polić Kamov, F. M. Dostojevski, podzemni čovjek, J.-J. Rousseau, fikcijska ispovijest, samosvijest, bolest, perverznost

nije evidentirano