hrvatski

“‘Kako sam postao Magjaron’ – tri godine u životu Izidora Kršnjavoga (1883.–1885.)”

“Ja imam ‘peh’ sa svojimi protežeri” – te je riječi ujesen 1884. godine pravaška Sloboda stavljala u usta đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru i na taj način s neprikrivenom zluradošću komentirala definitivni prilazak Izidora Kršnjavoga “mađaronskoj” Narodnoj stranci i njezinu neformalnom vođi, hrvatskom banu grofu Dragutinu Khuen-Héderváryju. Nedvosmislena potvrda toga političkoga zaokreta očitovala se kada je Kršnjavi pri saborskim izborima, održanima u rujnu 1884., ponio kandidaturu Narodne stranke u brodskome izbornom kotaru. Stupivši na otvorenu političku scenu, Kršnjavi je pokidao sve niti koje su ga dotad vezivale s mecenom i suradnikom Strossmayerom te biskupovim političkim suradnicima, okupljenima u redovima oporbene Neodvisne narodne stranke. Sjeme razdora bilo je, međutim, posijano i ranije (Kršnjavijeva namjera da početkom 1883. prihvati saborsku kandidaturu s narodnjačkim programom, njegov sukob s čelnicima proštrosmajerovske Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, dobiveno odlikovanje viteškoga križa Reda Franje Josipa I.), a tijekom naredne, 1885., godine Kršnjavi će s više čina potvrditi svoju lojalnost Khuen-Héderváryju (saborski rad, ključan doprinos uspješnom sudjelovanju Hrvatske na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti, aktivno zauzimanje za narodnjačkoga kandidata pri naknadnim saborskim izborima u Zagrebu). Okrenuvši leđa biskupu, Kršnjavi je pošao oportunističkom stazom koju su dotad utabali mnogi, uključujući i glavninu Narodne stranke, a s njom i ne odveć malobrojnu četu bivših bliskih Strossmayerovih sumišljenika, suradnika i raznih protežera. U izlaganju se analiziraju Kršnjavijevi postupci koji su ga tijekom trogodišnjega razdoblja preveli iz jednoga političkog tabora u drugi, čime je umnogome bila određena njegova daljnja politička karijera.

Izidor Kršnjavi ; Narodna stranka ; Dragutin Khuen-Héderváry

nije evidentirano