hrvatski

Pobunjeni individualist. Književno djelovanje Mije (Miška) Radoševića

U ovoj se knjizi kontekstualizira slabo poznati roman Karikature (1908.) Mije (Miška) Radoševića (Lokve, 10. listopada 1884. - Stara Gradiška, ožujak (?) 1942.) u trenutak u kojem je nastao te određuje njegovo pripadanje odnosno nepripadanje književnoj epohi unutar koje je objelodanjen. Karikature su Mije Radoševića u ranijoj kritičkoj literaturi promatrane ili kao modernističko ostvarenje (S. Korać, M. Šicel, K. Nemec) ili kao literarni anakronizam (N. Petković). Na temelju smo se takvih neslaganja kritičke riječi odlučili analizu tog romana usmjeriti ponajprije na ispitivanje klasičnih, realističkih i modernističkih elemenata u narativnom pismu Mije Radoševića. Pri tome se na predmetno-tematskoj razini Karikatura lako uočavaju značajne novìne. Autor je odabrao prilično moderne ideje: ničeanstvo, teorija hereditarnosti, organicističko viđenje svijeta, Zeitgeist i posegnuo za trendovskim štivom (Otto Weinninger, Spol i karakter) te odvažno krenuo u neka relativno nesemantizirana polja u domaćoj književnosti (problem erotike i psihopatološke svijesti junaka). Svakako je najuočljivija inovacija koju uvodi Mijo Radošević ona na tematskom planu te postupak grotesknog organiziranja literarnog univerzuma. Pri analizi postupaka ostvarivanja grotesknih tendencija autora u tekstu Karikatura na makrostrukturnom, te zasebno na mikrostrukturnom planu korišten je metodološki predložak Dunje Detoni Dujmić nastao na tragu strukturalističke kritičke misli, a ponuđen u članku Začinjavci grotesknog ("Forum", XXII./1983., 10.-12., 822.-835.). Nakon što smo utvrdili izrazitu modernost romana na tematskom planu, u drugom dijelu analize, razmatraju se narativni postupci u tekstu i utvrđuje se njihov modernistički orijentirani otklon od dotada uvriježena romaneskna izraza. Pri tome nam je poetika francuskog strukturalista Gérarda Genettea, uz uvažavanje svih njezinih ograničenja, poslužila kao metodološko polazište u analizi kategorije narativnog vremena, načina i glasa. Na temelju, dakle, detaljne analize grotesknoga oblikovnog načela i pripovjednih tehnika u romanu Karikature određuje se položaj tog romana u povijesti hrvatske književnosti. On je, naime, osmišljen kao modernistički tekst, ali je autoru u njegovoj realizaciji nedostajalo istinske umjetničke snage. Zato taj roman svakako ide uz bok s ostalim djelima hrvatskih avangardista (novele A. G. Matoša, prozno i dramsko pismo F. Galovića, roman Laž R. Kolarića Kišura), a posebno je srodan s modernisitičkim pismom njegovih sudrugova Janka Polića Kamova i Josipa Baričevića, iako je znatno slabije umjetničke vrijednosti.

roman; modernizam; groteska; ironija; kategorija vremena; kategorija načina; kategorija glasa

nije evidentirano