hrvatski

Vjera u narod bez vlasti i vlasništva : Crkvena šutnja 1961-1971. i glasnost 1990.

Rad iznosi djelomične nalaze istraživanja hrvatskog narodnjaštva (etnonacionalizma) kao religije (u smislu ljudskog izmišljanja svetog). Praktični su problemi sljedeći: narodnjaštvo kao religija koja među ostalim uključuje da narod ima mogućnost i/ili sposobnost da se razvije u nositelja države i da to treba i postati ; posljedice narodnjaštva, a to su nedostižnost narodne demokracije, narodne privrede i narodnog sazrijevanja ; uvjeti vjere u narod, i to prvenstveno Katoličke crkve u Hrvatskoj kao uvjeta 1961- 1971, te prije i nakon toga, naročito nakon 1990. Teorijski su problemi, tj. neodgovarajuće znanstveno znanje o praktičnima, sljedeći: prvo, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o etničkim i vjerskim zajednicama ; drugo, sustavna historija prava i države Hrvatske i Jugoslavije 1945-1990 ; treće, preobrazba komunizma i katolicizma u narodnjaštvo ; četvrto i peto, društvena struktura i predstavljanje/ zastupanje. Da bi se postigla opća svrha istraživačkog projekta, a to je upotreba razuma u javnim poslovima, istraživanje je provedeno u teorijsko- metodologijskom okviru integralne teorije prava i države, koji uključuje prilagođenu Lasswellovu i McDougalovu političku analizu proširenu historijskim institucionalizmom i kritičkom teorijom prava. Hipoteze su rada da je narodnjaštvo u Hrvatskoj posljedica, među ostalim, sljedećih uvjerenja koja je podržavala Katolička crkva u Hrvatskoj 1960-ih, a u značajnoj mjeri i kasnije: 1. jedini prihvatljivi odnos Crkve i države jest onaj partnerstva dvaju pravno jednakih javnih poredaka nad istim podložnicima unutar kojega Crkva ima isključivu vlast da uređuje bračne i obiteljske odnose te vlast da nadzire odgoj i obrazovanje u javnim školama ; 2. seljačka obitelj temeljna je organska ljudska zajednica ; 3. podložnici crkvene – izvorno feudalne – vlasti vezani stvarno za zemlju tvore narod, koji zajedno s klerom tvori kršćanski narod ; 4. s obzirom na to da su temeljne istine dostupne samo teologijom, a praksa je primjena teorije, praktično znanje, osobito o primjerenom odnosu Crkve i države, valjano je samo ako je u skladu s crkvenim naukom. U radu se pokazuje da najvjerojatniji razlog zbog kojega je Katolička crkva u Hrvatskoj bila dosta tiha za jugoslavenskoga i hrvatskoga proljeća 1961-1971. i poprilično glasna nakon 1990. jest vezanost Crkve u Hrvata u pogledu odnosa Crkve i države više na Prvi nego na Drugi vatikanski koncil. Crkveno narodnjaštvo, koje olakšava političko partnerstvo Crkve i države te osigurava vladajući položaj klera unutar Crkve, koincidiralo je s interesom jugoslavenskih komunista da zadrže svoju moć i vlast preobrazbom, uz crkvenu potporu honoriranu konkordatom, u hrvatske etnonacionaliste koji su, kao novoobraćeni kapitalisti, prisvojili najveći dio ranijeg društvenog vlasništva i nastavljaju prisvajati najveći dio sadašnjih javnih dobara.

Hrvatska, Katolička crkva, Crkva i država, narodnjaštvo/etnonacionalizam, vatikanski koncili, hrvatsko proljeće 1961-1971, hrvatska tranzicija 1990-

Ponovni otisak (reprint) rada pod istim nazivom objavljenog izvorno u Politička misao = Croatian Political Science Review 49 (2012) (4) str. 175-221.