hrvatski

Jezično-paleografska analiza kodeksa Passionale MR 164

U nadbiskupskoj knjižnici Metropolitani u Zagrebu čuva se njezin najstariji kodeks pod signaturom MR 164, pisan latinskim jezikom te inačicama karolinom i beneventanom. Taj kodeks velikoga formata, 388x282 mm i 266f, sadržajno je tvoren od dva dijela: f.Ir - f.257r po svom sadržaju je Pasional s pasijama svetaca koje prate liturgijsku godinu od sv. Andrije do sv. Klementa, te je pisan karolinškom minuskulom. Drugi dio kodeksa pisan je beneventanskim pismom i prvi je pouzdano datirani književni odlomak u hrvatskoj književnosti. Napisao je đakon Majon po narudžbi splitskoga nadbiskupa Pavla (1015-1030) za potrebe splitske crkve, što se zna na temelju njegove zabilješke-posvete na f.259r. Sadržajno ga čine dva dijela. Prvi (f.258r-259r) je odlomak iz Secunda expositio super psalmum CXIX, odnosno isječak Jeronimovih rasprava uz Psalme, i taj tekst nije u potpunosti prepisan. Drugi dio (f.259r-f.266v) je hagiografsko djelo Vita Marie Egipciace de Greko in Latinum translata (Životopis Marije Egipatske preveden s grčkoga na latinski) i to prvi prijepis legende o toj svetici u starijoj hrvatskoj književnosti. Obrada kodeksa uključila je kodikološku, paleografsku, sadržajnu i jezično-leksičku analizu. Kodikološka analiza pokazala je da je kodeks izrađen od pergamene, dobro očuvan, uvezan drvenim uvezom koji vjerojatno potječe iz sedamnaestog stoljeća. Iluminiran je geometrijskim i biljnim motivima, uz jedan životinjski, te sadrži veće i manje inicijale. Paleografskim opisom karolinškog dijela donio se zaključak da je Pasional pisao jedan pisar karolinom karakterističnom za sredinu 10. stoljeća, na jadranskom beneventansko-karolinškom kontaktnom prostoru izrazitog adriobizantinskog utjecaja, dok je beneventanski dio Majonovnom posvetom datiran na početak 11. stoljeća i ubiciran na splitsko područje. Sadržajnom analizom definirali su se slojevi sanktorala Pasionala. Uz temeljni rimski sloj svetaca, u gotovo podjednakim omjerima zastupljeni su toskanski, umbrijski i ravenski slojevi. Vodeće ime Pasionala je sv.Apolinar, a potom sv.Valentin, što potvrđuje zastupljenost hagionima u Pasionalu. Bogata zajednička hagionimija viđena na mozaicima ravenske bazilike San Apollinare Nuovo i sanktorala Pasionala u više od 60%, dovodi tu baziliku i Pasional u direktnu vezu, te ide u prilog zaključku da je kodeks nastao na prostoru Ravene i bio namijenjen službi u centralnoj Italiji (Umbriji, Toskani, Raveni). Jezičnom analizom dobio se zaključak da se jezik Pasionala može opisati kao bibiljski jezik ne-biblijskih tekstova jer sadrži jasna obilježja takvih spisa, dok je Životopis Marije Egipatske literarno hagiografsko djelo. Leksik Pasionala i Životopisa ubrajaju posuđenice iz grčkog i hebrejskog jezika, prijevodne kalkove i neologizme, dok su osobna imena i toponimi paralelni hagiografskom sadržaju i orijentirani su mahom na mediteranska područja.

Pasional MR 164; Knjižnica Metropolitana; đakon Majon; beneventansko pismo; karolinško pismo; rani srednji vijek; srednjovjekovni latinitet; biblijski latinitet; iluminacija kodeksa; hagiografija; Split; Ravena.

nije evidentirano