Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 747788

Pismo, poruka, mejl: etnografija korespondencije


Pleše, Iva
Pismo, poruka, mejl: etnografija korespondencije, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2014 (monografija)


Naslov
Pismo, poruka, mejl: etnografija korespondencije
(Letter, message, e-mail: the ethnography of correspondence)

Autori
Pleše, Iva

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Institut za etnologiju i folkloristiku

Grad
Zagreb

Godina
2014

Stranica
277

ISBN
978-953-6020-91-1

Ključne riječi
korespondencija; epistolarnost; etnografija
(correspondence; epistolarity; ethnography)

Sažetak
Pisanje je, kao kulturna i društvena praksa, i globalno i lokalno, kako je to predstavljeno i u prvome poglavlju ove knjige, samo rubno zanimalo etnologiju i srodne joj discipline. Ni narativni ili uže literarni obrat, koji je od sedamdesetih te osobito osamdesetih godina prošloga stoljeća važnu ulogu odigrao i u etnološko-antropološkom disciplinarnom okruženju, i koji je u središte postavio pisanje etnografa / etnologa i kulturnih antropologa, nije implicirao fokusirano etnografsko istraživanje pisanja takozvanih običnih ljudi, onih na čije su prakse etnolozi i antropolozi primarno usmjereni. Posljednjih se godina pak, pa i duže, sve izrazitije oblikuje i takav interes koji se najčešće, a ponekad i s etnografskim predznakom, smješta u čvorištu različitih disciplina i pristupa. U okviru takvog interesa i jedna od osobitih praksi pisanja – pisanje pisama, ili, šire, sudjelovanje u korespondencijama – može kao predmet istraživanja pronaći svoje mjesto i u etnološko-antropološkim pristupima. U domaćoj se etnologiji pismo, na marginama, pojavljuje ponajprije kao povijesni izvor kojim se etnolozi služe u nastojanjima na razumijevanju pojedinih tema iz povijesti discipline ili pak kao izvor građe kojom se potkrjepljuje opis i razumijevanje istraživane teme. U ovoj pak knjizi, zanimale se me mogućnosti drugačijih pristupa pismu, točnije pisanju pisama i sudjelovanju u korespondencijama. Pritom mi namjera nije bila predmetno širenje discipline u kojoj djelujem. Polazeći, naime, od ideje da se ta disciplina primarno ne određuje u odnosu na predmet (primjerice narod, selo i dr.), iako se tako počesto doživljava u javnosti, nego s obzirom na metodu, kako je se uostalom danas najčešće i percipira u znanstvenoj zajednici, u ovoj sam knjizi nastojala jednoj praksi, koja je istraživački primarno bila vezana uz filološke discipline, pristupiti metodama karakterističnim za etnologiju i kulturnu antropologiju. Prije svega radi se o takozvanom sudjelovanju s promatranjem (ponekad i promatranju sa sudjelovanjem), o razgovorima sa sudionicima, o detaljnim bilježenjima te vremenski protežitom fokusiranom praćenju elektroničkih korespondentskih praksi. No osim korespondencije u kojoj sam i sama sudjelovala i sa čijim sam sudionicama vodila intervjue te prepiske posvećene istraživačkoj temi, u knjigu sam uključila i papirnata, mahom objavljena pisma, kao svojevrsnu komparativnu građu kojoj sam nastojala pristupiti etnografski ne misleći pritom više na metodu nego ponajprije na pitanja koja sam u vezi s tim pismima i korespondencijama postavljala. Ta su pitanja bila usmjerena na samu korespondentsku praksu, na načine sudjelovanja u njoj, i na pokušaje rasvjetljavanja onoga što bi se možda moglo nazvati doživljajem korespondencije. Kombiniranjem raznolikih iskaza u objavljenim pismima, dohvaćanja njihova konteksta i pojedinih uredničkih izbora i pogleda na ta pisma, te mejlova i drugih pisanih priloga mojih korespondentica, kao i njihovih razmišljanja o raznim korespondentskim pitanjima u našim razgovorima, ispisivala sam tekst koji nije tragao za klasifikacijama, strogim razgraničenjima pa ni čvrsto postavljenim zaključcima o istraživanim temama, ali je ipak, kao cjelina uputio na neka od obilježja korespondentskih praksi koja su, s jedne strane, vezana više za jedan ili drugi, elektronički ili papirnati pol korespondencije, a s druge čine svojevrsnu konstantu u epistolarnim, korespondentskim odnosima. Kao što se to, čini mi se, često događa u etnografskim istraživanjima koja, rekla bih gotovo pa nužno, ali i upravo s takvom namjerom, istražuju ono pojedinačno – ponajprije pojedinačna iskustva i doživljaje – i u ovoj se etnografiji pokazalo da je, kada govorimo o kulturnim praksama, u ovome slučaju kulturnim praksama vezanim uz pisma, riječ o njihovom mnoštvu, raznolikosti i unutarnjoj raznorodnosti, kao i o raznolikosti i promjenjivosti pogleda na epistolarnost. Neke od tema koje su me u vezi s korespondentskim praksama zanimale jesu odnos između blizine i daljine, prisutnosti i odsutnosti, sinkronosti i asinkronosti, te na koji se način te kategorije oblikuju pa i doživljavaju u onoj papirnatoj i onoj elektroničkoj korespondenciji. Nadalje, zanimalo me je imamo li, kada pišemo pismo, ono papirnato ili ono elektroničko, uvijek pred sobom konkretnog adresata, kako taj adresat utječe na naše pisanje, što se događa kada adresatom u određenoj mjeri postaje sam adresant i zašto se to događa ; koliko se grupno dopisivanje karakteristično za elektroničku poštu razlikuje od papirnatog dopisivanja koje je također često uključivalo više, barem implicitnih, adresata, ali ponekad i više adresanata ; kakvi se odnosi uspostavljaju između pojedinih pisanja u prvome, ali i drugome licu, odnosno u kombinaciji ta dva lica, ponajprije između epistolarnih i dnevničkih zapisa koji se, kako je i ovdje pokazano, ne mogu odvojiti čvrstim granicama ; kako se i da li se međusobno razlikuju epistolarni tekstovi koji nastaju u pošiljateljevoj svakodnevici od onih koji se pišu iz daljine ; kako se i da li se čuvaju i pohranjuju primljeni, ali i poslani epistolarni tekstovi i sa čime su odluke o takvome čuvanju povezane. Posebno sam poglavlje posvetila jeziku e-maila zato što su jezični elementi bili oni koji su se, uz neke druge, često naglašavali kao presudno razlikovni naspram jezičnih (gramatičkih, pravopisnih, stilskih itd.) elemenata u klasičnoj, papirnatoj korespondenciji. To me je pitanje između ostaloga zanimalo i stoga što su se naracije o nagrđivanju, osiromašenju ili uništavanju jezika u elektroničkim razmjenama vrlo dobro uklapale u rašireni diskurs o nestanku pisma. Pismo, ono klasično i papirnato, zamišljeno je često kao umjetnost riječi, kao estetski oblikovan tekst u kojemu se pisac posvećeno obraća svome adresatu, u koji ulaže energiju i svoje vrijeme, nastojeći primatelju prenijeti i dio sebe. Elektroničko pismo, ili – što bi možda bolje odgovaralo zamislima o takvome tekstu, elektronička poruka odnosno mejl – smještalo se, kako u knjizi nastojim pokazati, posve neopravdano, ili na suprotnu stranu, ili u neku sasvim drugu sferu komunikacije koja nema mnogo veze s epistolarnošću. Na takvu su percepciju elektroničke korespondencije, kako sam kroz tekst nastojala naznačiti, utjecale između ostalog i objavljene zbirke pisama, mahom književnika ili drugih društveno i kulturno istaknutih pojedinaca, za koje mi kao njihovi krajnji čitatelji gotovo uvijek zaboravljamo da one u pravilu predstavljaju izbor, koji se može temeljiti i na jednostavnoj činjenici sačuvanosti pisanih proizvoda koji pripadaju onoj svakodnevnoj, običnoj sferi, iz sveukupnosti nečijih pisanja u prvome licu, i da donose redigirane i za tisak pripremljene epistolarne tekstove. Pristanemo li uopće na uvriježenu podjelu – podjelu na prava pisma i ona koja to nisu – onda ćemo i u papirnatoj i u elektroničkoj sferi naći i jedna i druga. No između ostalog i zato što je teško postaviti granicu između pravog pisma i, primjerice, u nekom estetskom, ali i emocionalnom smislu (što se pak često međusobno ne poklapa) manje vrijedne poruke – a u postavljanju takve granice mogla bi sudjelovati, kako je već rečeno, posvećenost pisanju i adresatu, brižljivost u odnosu prema jeziku, ulaganje truda i vremena (što su uostalom sve kategorije podložne subjektivnim procjenama i ovisne između ostalog i o kompetencijama adresanta), ali i odnos adresata prema adresantu odnosno njegova očekivanja – u ovoj sam se knjizi odlučila za pristup koji takvu granicu ne pokušava postaviti, ali sam se ipak, vođena i razmišljanjima mojih sugovornica, bavila i tim elementima koji, barem na predodžbenoj razini, čine razliku između pravih i nepravih pisama.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Etnologija i antropologija



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
189-1890668-0662 - Suvremeni kulturni tijekovi i oblikovanje zajednica i identiteta (Jasna Čapo-Žmegač, )
HZZ 09/59

Ustanove
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb

Profili:

Avatar Url Iva Pleše (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Pleše, Iva
Pismo, poruka, mejl: etnografija korespondencije, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2014 (monografija)
Pleše, I. (2014) Pismo, poruka, mejl: etnografija korespondencije. Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku.
@book{book, author = {Ple\v{s}e, I.}, year = {2014}, pages = {277}, keywords = {correspondence, epistolarity, ethnography}, isbn = {978-953-6020-91-1}, title = {Letter, message, e-mail: the ethnography of correspondence}, keyword = {correspondence, epistolarity, ethnography}, publisher = {Institut za etnologiju i folkloristiku}, publisherplace = {Zagreb} }