hrvatski

Crkve svetoga Vlaha u Dubrovniku

U okviru dubrovačke barokne arhitekture, crkva gradskog zaštitnika sv. Vlaha (1707.–1715.), izdvaja se i okolnostima nastanka i stilsko-tipološkim ishodištima. Naime, dok su druge dvije antologijske barokne crkve – katedrala i isusovačka crkva – oblikovane nakon potresa 1667. godine u okviru rimskog baroka, gradnju nove crkve sv. Vlaha izazvao je požar 1706. godine, a projektant Marino Gropelli potječe iz Venecije. U odnosu na pravilno orijentiranu oštećenu gotičku crkvu s prigrađenom gradskom ložom iz 14. stoljeća, barokna je novogradnja odlukom Senata pročeljem preorijentirana sjeverno prema Placi. U skladu s podrijetlom arhitekta, primijenjen je tradicionalni venecijanski tlocrt s upisanim grčkim križem te s kupolama u središnjem polju i u ugaonim poljima, kakav je nazočan u venecijanskoj arhitekturi od bizantskog razdoblje pa sve do kraja baroka, transformiran kroz djela značajnih renesansnih i baroknih arhitekata (Codussi, Sansovino, Rossi). Vanjština crkve prepoznatljiva je po skošenom podnožju sa stubama, elegantnoj raščlambi korintskim redom te balustradama na terasi ispred pročelja i iznad završnog vijenca, nalazeći tako paralele s nekim realizacijama vodećeg venecijanskog baroknog arhitekta – Baldassara Longhene. Osim prostornom organizacijom, crkva sv. Vlaha bila je za Dubrovnik inovativna i svojom plastičkom dekoracijom, također djelom Marina Gropellija. Ne samo vješto klesana figurativna plastika – anđeli, maskeroni, kip titulara te personifikacije Vjere i Nade – već napose tretman arhitektonske plastike, unio je tipično venecijanske elemente, ponajprije bugnato, ali i dotada neviđeni plasticitet obrade okvira, koji će imati u Dubrovniku širkog odraza.

Dubrovnik, sv. Vlaho, crkve, barok, Marino Gropelli, Venecija

nije evidentirano