hrvatski

O pravima knjižničnih korisnika

U pedeset godina postojanja hrvatsko je knjižnično zakonodavstvo uredilo djelovanje knjižnica, utvrdilo uvjete pod kojima se mogu osnovati i djelovati, kao i kvalifikaciju osoblja koje u njima može raditi. Nesporno je, dakle, da su u proteklih pola stoljeća knjižnice i njihov razvitak bili sastavnim dijelom hrvatske kulturne politike. U oblikovanju zakonskih odredbi redovito su U pedeset godina postojanja hrvatsko je knjižnično zakonodavstvo uredilo djelovanje knjižnica, utvrdilo uvjete pod kojima se mogu osnovati i djelovati, kao i kvalifikaciju osoblja koje u njima može raditi. Nesporno je, dakle, da su u proteklih pola stoljeća knjižnice i njihov razvitak bili sastavnim dijelom hrvatske kulturne politike. U oblikovanju zakonskih odredbi redovito su sudjelovali predstavnici knjižničarske struke. Indikativno je, međutim, da ni Zakon o knjižnicama iz 1997, kao ni raniji zakoni, izravno ne govore o pravima korisnika. Zakon, na primjer, ne spominje čuvanje profesionalne tajne, iako to neki drugi zakoni, poput Zakona o zdravstvenoj zaštiti čine. Osobni podatci korisnika, koji uključuju podatke o posuđenim naslovima i informacijskim upitima, a u digitalnoj sredini i podatke o pregledavanim naslovima, ostaju tako dijelom dokumentacije o internom knjižničnom poslovanju i izloženi su mogućnosti otkrivanja na zahtjev u skladu s odredbama drugih važećih zakonskih propisa (npr. Zakon o pravu na pristup informacijama, Zakon o policijskim poslovima i ovlastima). Zato je prijeko potrebno da knjižnice izrijekom odijele te zapise od drugih dokumenata o poslovanju i jasno iskažu da su zaštićeni. Nejasan je i stav knjižnica prema nekim drugim korisničkim pravima. Tako, na primjer, ne postoji službeni stav knjižničarske struke o upravljanju internetom pa niti o knjižnicama kao pružateljima internetskih usluga. Određene skupine stanovništva, poput zatvorenika nemaju jednake mogućnosti korištenja knjižničnih usluga kao ostali građani. U radu se ističe da knjižničari zastupaju prava korisnika kad sklapaju licencije, sudjeluju u raspravama o uređenju interneta odnosno u donošenju odgovarajućih zakonskih propisa. sudjelovali predstavnici knjižničarske struke. Indikativno je, međutim, da ni Zakon o knjižnicama iz 1997, kao ni raniji zakoni, izravno ne govore o pravima korisnika. Zakon, na primjer, ne spominje čuvanje profesionalne tajne, iako to neki drugi zakoni, poput Zakona o zdravstvenoj zaštiti čine. Osobni podatci korisnika, koji uključuju podatke o posuđenim naslovima i informacijskim upitima, a u digitalnoj sredini i podatke o pregledavanim naslovima, ostaju tako dijelom dokumentacije o internom knjižničnom poslovanju i izloženi su mogućnosti otkrivanja na zahtjev u skladu s odredbama drugih važećih zakonskih propisa (npr. Zakon o pravu na pristup informacijama, Zakon o policijskim poslovima i ovlastima). Zato je prijeko potrebno da knjižnice izrijekom odijele te zapise od drugih dokumenata o poslovanju i jasno iskažu da su zaštićeni. Nejasan je i stav knjižnica prema nekim drugim korisničkim pravima. Tako, na primjer, ne postoji službeni stav knjižničarske struke o upravljanju internetom pa niti o knjižnicama kao pružateljima internetskih usluga. Određene skupine stanovništva, poput zatvorenika nemaju jednake mogućnosti korištenja knjižničnih usluga kao ostali građani. U radu se ističe da knjižničari zastupaju prava korisnika kad sklapaju licencije, sudjeluju u raspravama o uređenju interneta odnosno u donošenju odgovarajućih zakonskih propisa.

knjižnice, prava korisnika, osobni podaci

nije evidentirano