hrvatski

Poezija Kamova i Matoša iz očišta kognitivne poetike

Polazeći tek od ključnih postavki kognitivne poetike, rad pokušava upozoriti na ulogu ljudskih osjetila kao kanala dobavljanja informacija iz vanjskoga svijeta u poetskom jeziku, te na načine kojima se osjeti tematiziraju u pjesmama Janka Polića Kamova i Antuna Gustava Matoša. Primjerenost bavljenja tom temom na korpusu pjesama objavljenih u zbirkama upravo te dvojice autora utemeljuje se u činjenici da je odnos osjeta, osjećaja i pjesničkog stvaranja na neki način već zaokupio Matoša u njegovom kritičkom tekstu Lirika lizanja i poezija pljuckanja. Iznosi se teza po kojoj Matoš usmjeruje kritiku na one pjesničke slike koje Kamov temelji na tematiziranju osjetilnih podražaja, te mu zamjera hipertrofiranost i neprimjerenost koje dovode do izostanka svake logike. Zatim se navode odabrani primjeri učestalosti i načina tematizacije devet osjeta u pjesmama obojice autora, prema kojima je vidljivo da Kamov u svojim pjesmama doista inzistira na množini osjetilnih ekstrema koje često navodi vođen pretpostavljenom logikom šokiranja čitatelja, dok je Matoš (s iznimkom poeme Mora) skloniji tematizaciji osjeta koji u manjoj mjeri djeluju na čula, i čijom varijacijom se umješno služi u oblikovanju pjesme. Zaključno se stoga može ustvrditi kako je u dobro znanom književnom sporu avangarde i artizma Matoš odlučio "braniti" poetiku osjetilne varijacije pred Kamovljevom poetikom osjetilne dezintegracije.

Janko Polić Kamov; Antun Gustav Matoš; poezija; kognitivna poetika; osjeti; osjećaji

nije evidentirano