hrvatski

Neogotička arhitektura u opusu Josipa Vancaša ; Radovi u Italiji, Hrvatskoj i Sloveniji

Neogotički opus Josipa Vancaša ističe se veličinom i kvalitetom građevina te ga nije bilo moguće obraditi na cjeloviti način u sklopu jednoga članka. Nakon građevina koje je projektirao u ovome stilu u Bosni Hercegovini, o kojima je bilo više riječi u prethodnome tekstu u ovome će se obraditi neogotički dio njegova opusa u Hrvatskoj, Italiji i današnjoj Sloveniji. Riječ je o radovima nastalima uglavnom na samom kraju 19. i početkom 20. stoljeća i vrsnim primjerima visokog i kasnog historicizma u sakralnoj arhitekturi. Iako se nakon školovanja nije vratio u Hrvatsku već se odmah preselio u Sarajevo gdje će živjeti sve do kraja Prvog svjetskog rata hrvatski će tisak s ponosom pratiti karijeru Josipa Vancaša kojega se zbog njegova porijekla stalno smatralo hrvatskim arhitektom. Isticala se kvaliteta njegovih sarajevskih realizacija – palače Zemaljske vlade, katedrale, a projekti su mu učestalo izlagani među radovima hrvatskih arhitekata, kao na primjer u Zagrebu na Međunarodnoj izložbi umjetnosti 1891. te na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. Vancaš je bio i član Društva inženjera i arhitekata u Zagrebu, no sve do druge polovine 1890-ih vrlo je malo građevina realizirao u Hrvatskoj. Ključnu ulogu u počecima Vancaševa djelovanja u Hrvatskoj u početku će igrati đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je situaciju u Bosni dobro poznavao jer mu je bilo izuzetno stalo do te zemlje budući da je bio, bar titularno i bosanski biskup. S Vancašem počinje surađivati sredinom 1880-ih zbog prekida veza s do tada njegovim glavnim arhitektom Hermanom Bolléom. Povjerava mu cijeli niz narudžbi na području Slavonije i Srijema, odnosno Đakovačke biskupije. Restaurira u neogotičkom stilu očuvane dijelove srednjovjekovne utvrde unutar biskupskog sklopa u Đakovu (1888.) i hodočasničku kapelu u Dragotinu (1899.), gradi grobljansku kapelu u Đakovu (1900.), te radi projekte za crkvenu opremu. Vancaš je izradio u to vrijeme i projekte za novu župnu crkvu svetih Petra i Pavla u Osijeku, koji međutim, naposljetku nisu bili realizirani. U drugoj polovini 1890-ih Vancaš počinje realizirati i svoje prve projekte u zapadnoj Hrvatskoj: restaurira katedralu u Senju, te gradi/restaurira tri neogotičke crkve: župne crkve u Krapini (1899.-1903.), Desiniću (1900.-1902.) i Oštarijama (1901.-1903.). Krapinska je crkva jedna od njegovih najvećih građevina. Umjesto dvobrodne gotičke crkve, koju ruši, čuvajući samo stari zvonik, podiže trobrodnu neogotičku jednotoranjsku građevinu. U Desiniću „obnavlja“ staru crkvu iz 17. stoljeća, koju zapravo gotovo u cijelosti ruši. Ostavlja samo toranj i dvije bočne kapele, a mjesto jednobrodne građevine gradi trobrodnu neogotičku crkvu. Uz sarajevsku katedralu crkva u Desiniću pripada skupini Vancaševih neogotičkih Gesamtkusntwerka – bogato je opremljena i oslikana u neogotičkom stilu. Gotička crkva u Oštarijama obnovljena je prema Vancaševim projektima koje je modificirao arhitekt Stjepan Podhorsky, koji se puno obazrivije odnosio prema ostacima srednjovjekovne građevine, nastojeći ih u cijelosti sačuvati. Zbog kvalitete radova Vancaša je prvi hrvatski povjesničar umjetnosti smatrao jednim od najboljih arhitekata neogotike u Hrvatskoj, odmah nakon Hermana Bolléa. Josip Vancaš pripada skupini rijetkih hrvatskih i bosanskohercegovačkih arhitekata koji su radili krajem 19. i početkom 20. stoljeća na području čak tri teritorijalne jedinice unutar Austro-ugarske Monarhije – osim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj imao je prilike realizirati i cijeli niz javnih i sakralnih građevina u Sloveniji, odnosno pokrajini Kranjskoj. Slično kao u Hrvatskoj u Kranjsku ga dovode veze s crkvenim vrhom, odnosno s tadašnjim ljubljanskim biskupom Antonom Bonaventurom Jegličem. Od realiziranih projekata osobito se ističe ogromni kompleks neorenesansnog sjemeništa „Zavoda svetog Stanislava“ na Št. Vidu kod Ljubljane (1901. – 1905.) te niz crkava, među njima i tri neogotičke: u Bledu (1903. – 1905.), Prečni (1907. – 1910.) i Mirnoj Peči (1914. – 1917.). Crkvu u Bledu gradi prema projektima Friedricha Schmidta iz 1877., koje je dijelom modificirao: povisio je zvonik, koji je bogato raščlanio, a na krov je dodao višebojni crijep, inače motiv koji često koristi u svojoj arhitekturi (izvorno je višebojni crijep stajao i na katedrali te palači nadbiskupa i Stolnog Kaptola vrhbosanskog u Sarajevu, kao i na crkvama u Desiniću i u Prečni). Crkva u Prečni u cijelosti je Vancaševa građevina. Jednobrodna jednotoranjska crkva ima bogato dekorirano pročelje. Posljednja njegova djela u Sloveniji i među posljednjim ostvarenjima njegove karijere uopće predstavljaju nadogradnje srednjovjekovnih crkvi u Radeču (1910. – 1911.) i Mirnoj Peči (1914-1917.) u istočnom dijelu Kranjske. Iako se radilo o vrlo sličnim jednobrodnim gotičkim crkvama sa sačuvanim gotičkim svetištima rješenja koja je Vancaš primijenio pri njihovim dogradnjama bitno se razlikuju, bar u izboru stila. Obje je crkve dogradio dodavanjem novog broda, postavljenog pod pravim kutom u odnosu na stari brod. U oba je slučaja sačuvao stara svetišta (možda i zbog preporuke slovenskog konzervatora France Stelèta) koja su postala nadogradnjom bočne kapele novih crkava, odnosno stari je brod postao poprečni brod nadograđenih crkava. Crkvu u Radeču dogradio je, međutim, u neobaroknom stilu, što svjedoči o definitivnom odstupanju od visokohistoricističkih nazora o jedinstvu i čistoći stila u zadnjim godinama karijere, a crkvu u Mirnoj Peči u neogotičkom. U najplodnijim godinama svoje karijere, 1890-ima Vancaš se okušao i u izradi jednoga projekta za sjevernu Italiju, za mjesto Buia kod Udina u Italiji. Za tamošnju neogotičku trobrodnu crkvu Svetog Stjepana (građenu između 1889. i 1898.) projektirao je 1893. godine monumentalno dvotoranjsko glavno pročelje. Pročelje je trebalo biti izvedeno mjesto već sagrađenoga, podignuta iste 1893., prema projektu arhitekta Rodolfa Barnabe koje nije zadovoljavalo župljane. Do Buie Vancaš dolazi posredstvom jednoga graditelja iz toga mjesta, a zaposlenoga u Sarajevu. Isprva je projekt bio prihvaćen, no naposljetku ipak nije došlo do njegove izvedbe, vjerojatno stoga što bi iziskivao previše sredstava. Da je izveden radilo bi se, uz sarajevsku katedralu, o najvažnijem neogotičkom ostvarenju ovoga arhitekta.

Neogotika; historicizam; Josip Vancaš; restauriranje spomenika; Hrvatska; Slovenija; Italija; Krapina; Desinić; Oštarije; Đakovo; Dragotin; Mirna Peč; Bled; Prečna; Ljubljana; Radeče; Buia; Josip Juraj Strossmayer; Anton Bonaventura Jeglič; Friedrich von Schmidt

nije evidentirano