hrvatski

Hrvatska kratka priča i Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš afirmator je hrvatske kratke priče pa njegove zbirke postaju mjesto iz kojega ovaj žanr kreće u recepcijski snažniji „proboj“. Matošev pripovjedački opus čine zbirke „Iverje“ (1899), „Novo iverje“, (1900), „Umorne priče“, (1909). Prema tipovima motiva njegove se kratke priče čitaju kroz pet nizova: 1. priče o našim ljudima i domaćim prilikama, 2. humoreske o našim ljudima kod kuće i u tuđem svijetu, 3. priče o neobičnim, nevjerojatnim „nerealnim“ zgodama, 4. priče zanosne ljubavne čežnje i 5. lirske kadence. Matoš u književnost ulazio kao pripovjedač simbolističko-groteskno-fantastičnom pričom „Moć savjesti“ u kojoj se binarnost teme i motiva prepoznaje u rascjepu između svijeta jave i svi¬jeta sna, zbilje i fantastike, realnoga i irealnoga, stvar¬nosti i ideala, objekta i subjekta, s nastojanjem da se uspostavi jedinstvo među navedenim oprekama. Neobične fabule i u ostalim njegovim kratkim pričama postaju i izraz duboke on¬tološke krize koja je europsku kulturu i umjetnost za¬hvatila u vrijeme umjetničke moderne. U modernoj umjetnosti na prijelomu stoljeća vrijedi maksima „svijet je tekst“: umjetnost je subjektiv¬na rekonstrukcija svijeta, pa fabula sa svojim logičnim uzročno-posljedičnim vezama više nije važna jer ne mo¬že izraziti druge sfere svijesti. U Matoševim kratkim pričama bizarne su fabule bile na¬čin na koji je autor spajao dva svijeta, svijet izvanjske zbilje i svijet mašte, empirije i fantastike, mogućega i nemogućega.

Antun Gustav Matoš; kratka priča; hrvatska književnost; moderna; zbiljsko; fantastično

nije evidentirano