hrvatski

Ima li Držića u suvremenoj hrvatskoj prozi?

Suvremeni hrvatski prozaici kada se prisjećaju Držića pišu o etičnosti, moralu, odnosu pojedinca i ideologije. Držićeva podtekstna silnica tako je prisutna u izokrenutom svijetu Zorana Ferića posebice u kolumnama objavljivanim u “Nacionalu” u kojima se prepoznaje nahvao-nazbilj dualizam. Renato Baretić, “Osmi povjerenik”, Slobodan Novak, “Pristajanje”, Tomislav Zajec, “Ulaz u crnu kutiju”, Rade Jarak, “Enciklopedija očaja – triptih o nestajanju”, Ivo Brešan “Gorgone”, Robert Perišić, “Naš čovjek na terenu” oni su autori kojima je držićeva dosjetka o ljudima nazbilj i nahvao upisana u dubinske kodove teksta, dok se eksplicitno spominjanje imena Marina Držića kroz priču prepoznaje u postmodernom romanu “Pariz nema jutra” kojega potpisuje Yves Aleksandar Tripković. Odjeci “našega suvremenika” čiju smo obljetnicu od 500. godina obilježavali tijekom 2008. godine prepoznaju se dakle u amblematici recentne zbilje u kojoj dominira tranzicijska inividualna rezginacija, ali i pohlepa, žudnja za moći, duhovna praznina, virtualno ukidanja gotovo svih moralnih normi i konvencija.

Marin Držić ; suvremena hrvatska književnost ; nazbilj i nahvao ; etičnost ; moral

nije evidentirano