hrvatski

Čovjek i vizija – Duje Rendić Miočević i istraživanje Siscije

Još 1965. Duje Rendić Miočević pokreće institucionalno pitanje sustavnih zaštitnih arheoloških istraživanja na području Siska. Svoju inicijativu objašnjava pojačanim razvojem i ubrzanom industrijalizacijom Siska koja dovodi u opasnost arheološke ostatke na području grada. Ističe zone koje bi se posebice trebale zaštititi, ali ujedno predlaže i njihovu restauraciju, kozervaciju i prezentaciju, što je svakako bilo razmišljanje ispred svoga vremena. U nizu tadašnjih dopisa Rednić navodi kako je cijelo područje izuzetno ugroženo intenzivnom izgradnjom, a kako je cijeli teren od presudnog nacionalnog i međunarodnog povijesnog i arheološkog značaja. Mišljenja je kako hitno treba odrediti ključne odnose unutar povijesnih ciklusa, poput: odnosa prapovijesnog i rimskog naselja, rimskog i srednjovjekovnog naselja, raster ulica antičkoga grada i slično. Da nije bilo dovoljno sluha za realizaciju ove ideje dokaz je ponovni Rendićev pokušaj prijedloga sličnog projekta u nadolazećim godinama. Naime, godine 1967. Rendić Miočević inicirao je pokušaj arheološkog istraživanja ostataka antičke Siscije preko Arheološkog muzeja u Zagrebu kao nositelja projekta, u suradnji sa Saveznim zavodom za međunarodnu tehničku suradnjom u Beogradu. Ideja mu je bila da uz pomoć financijskih sredstava SAD-a predviđenih za razne investicije na području tadašnje Jugoslavije realizira sustavno istraživanje antičke Siscije. U prijedlogu svog projekta on navodi Arheološki muzej kao njegova nositelja i to upravo iz razloga posjedovanja i poznavanja velikog dijela građe iz same Siscije. On sam trebao je rukovoditi svim tekućim poslovima, a kao glavnu kvalifikaciju za navedeno spominje višegodišnje istraživanje područja antičkog Ridera. Dalje navodi tijek i moguće smjerove istraživanja na području Siska smatrajući da treba obuhvatiti 3 razvojne sfere grada: predrimsku, rimsku i srednnjovjekovnu. Tu donosi i niz zanimljivih podataka dajući pregled dotadašnjeg stanja istraženosti sisačkih terena, kada primjerice navodi da je „slavenski“ Sisak zasigurno sav „sjeo“ na antičku Sisciju. Opisuje kratku povijest grada, ističe njegov kontinuitet i prometnu povezanost te značaj u antičkim vremenima. U Posebnim odredbama definirano je kako se materijal pronađen arheološkim istraživanjem ne može otuđiti i izvesti van zemlje te kako se kompletna izvješća ne smiju iznositi van Jugoslavije, ali je dozvoljeno njihovo kopiranje za istraživačke radove. U troškove projekta su stavljeni svi financijski čimbenici, od inozemnih i tuzemnih putovanja, do nadnica i hrane za ekipe na arheološkim terenima, kao i troškovi buduće konvencije koja se trebala održati neposredno nakon provedenih arheoloških istraživanja. Kao partnersku instituciju na projektu navodi Gradski muzej Sisak i Arheološki institut Filozofskog fakulteta u Zagrebu te značajne pojedice koji su sudjelovali na arheološkim istraživanjima u Sisku i objavili niz znanstvenih radova na tu temu. Predlaže i trajanje projekta u vremenskom razdoblju od 3-5 godina. S Američke strane u suradnju je trebala biti uključen Smithsonian institut, Washington, D.C. Sporazum o suradnji trebali su potpisati u ime jugoslavenske vlade Blagoje Bogavac, a u ime Smithsonian instituta Wiliam Warner, ravnatelj odjela za međunarodnu suradnju. Na žalost, do realizacije projekta nikada nije došlo.

Duje Rendić-Miočević; Siscija

nije evidentirano