hrvatski

Pamtimo li grad ili grad pamti sebe?

Poimanje tradicije kao kontinuiranog (povijesnog i suvremenog) procesa višeslojne interpretacije repetitivnih postupaka i simbola u ljudskoj zajednici (a ne baštinjenog skupa neupitnih činjenica, duhovnih vrijednosti i materijalnih predmeta) vodi nas propitivanju problema pamćenja i sjećanja, ovdje na primjeru grada Zagreba. Pamćenje definiramo kao usvajanje i zadržavanje novih sadržaja ili novih oblika ponašanja koje se zbiva u sadašnjosti i postavlja osobu u naraštajni niz – to je individualni identifikacijski proces koji sudjeluje u društvenom konstruiranju / konstituiranju identiteta (na mnogim razinama). I sjećanje je (poput svih ljudskih djelatnosti) usidreno u sadašnjosti, ali kao prepoznavanje ili obnavljanje «tragova pamćenja», ranije doživljenih sadržaja. Slabljenje «tragova pamćenja» je zaboravljanje, a njihov nestanak je zaborav. Promijenimo li motrište, sjećanje možemo shvatiti i kao društvenu praksu koja se ostvaruje u modalitetima pamćenja i zaboravljanja. Pamtimo li grad ili grad pamti sebe? Polazište teksta jest u zamisli o mnemoničkoj konstrukciji svijeta, o tehnikama kojima ljudi pokušavaju povratiti i rekonstruirati prošlost: nekadašnju svakodnevicu sačuvanu u predmetima, fotografijama, pričanjima o životu, dnevničkim i sličnim zapisima ili povijesnu, mitsku u gradskim predajama, književnosti i romansiranoj povijesti. Postavka da kultura sebe intertekstualno pamti književnošću te da svaki novi tekst vlastitim ulaskom transformira mnemonički prostor i tekstove koji su tamo ranije upisani zapravo skicira kontinuirani proces reinterpretacijske dinamike tradicije. Time se urbana folkloristika i njoj srodne discipline komplementarno pridružuju kulturnoj antropologiji i kulturalnim studijima u iščitavanju iskustva suvremenog grada i njegove (često nezabilježene) povijesti.

urbana folkloristika, pamćenje, sjećanje, Zagreb

nije evidentirano