hrvatski

Platonovo srazmjerje vidljivog i nevidljivog u umjetnosti, religiji i filozofiji

Pod pojmom Platonovog srazmjerja vidljivog i nevidljivog autor podrazumijeva onaj odnos koji Platon vidi između oblasti bivajućeg što nastaje i nestaje i oblasti onog jestvujućeg. U VII. i VIII. knjizi “Politeie” to se srazmjerje izriče kroz tri prispodobe: o suncu, crti i pećini. Autor daje jednu vlastitu interpretaciju ovih triju Platonovih slika, posebno ove druge, o crti, gdje je srazmjerje vidljivog i nevidljivog najeksplicitnije izraženo. On pretpostavlja da je to srazmjerje paradigma prisutna i u filozofiji i nakon Platona, i ne samo u filozofiji već i u umjetnosti i religiji. Srazmjerje nije naprosto odnos, već odnos u kojem se ono međusobno suprostavljeno prevladava i pokazuje u jedinstvu u kojem je različitost i dalje sačuvana. Problem srazmjerja je zapravo problem onog između međusobno suprotstavljenih momenata, njihovo međusobno odnošenje. Poistovjećuje ga sa problemom srazmjerja suprostavljenih momenata u krugu, ukoliko se pod krugom ne podrazumijeva samo geometrijski lik već fenomen koji nadilazi geometriju, ideja čije razumijevanje otvara horizont razumijevanja svega što jest. Takvo shvaćanje kruga autor će prepoznati i kod samog Platona, posebno u “Sedmom pismu” pa i u samoj “Politei” tumačeći spomenute prispodobe. Radnja se sastoji od pet dijelova. U prvom dijelu se razlažu Platonove tri prispodobe. Autor upozorava da se u recepciji Platona susreće rigidno, ograničeno, interpretiranje odnosa unutar crte kojim se ona ograničava na to da bude samo konstatacija odnosa vidljivog i nevidljivog a ne i uvid u to kako se taj odnos događa, kako je moguće njegovo razrješenje. Platon ne nudi jedan određeni odnos segmenata na crti ali nije svejedno za koji ćemo se odnos odlučiti. Ukoliko se odlučimo, ne za bilo koji, već zlatnorezni odnos, otvorit ćemo unutar segmenta slikovnog naslućivanja mogućnost uprisutnjenja onog nevidljivog. To nije tamo neka usputna mogućnost već samoj ideji srazmjerja nužno pripadajuća. Tu mogućnost nailazimo i u fenomenu kruga, ukoliko pod time ne podrazumijevamo samo krug kao geometrijski lik već i kao postavu zemlja – nebo srazmjerja, odnosno lijepog miješanja (“Fileb”) kao istinskog međusobnog prožimanja onog različitog. U drugom dijelu radnje ovu Platonovu paradigmu ćemo otkrit u umjetnosti, u trećem u religiji a u četvrtom i u filozofiji. Ona i prethodi Platonu, kao što prethodi svakoj filozofiji, religiji i umjetnosti. Zato treba formulaciju Platonovo srazmjerje izrečenu u naslovu shvatiti, ne kao nešto što se odnosi samo na Platona. Razumijevanju tog srazmjerja u njegovoj filozofiji ne prilazimo samo iz te filozofije već i iz razumijevanja tog srazmjerja samog odnosno iz razumijevanja fenomena kruga. U zadnjem dijelu radnje, ukratko se izlaže jedno promišljanje kruga izvedeno iz samog kruga, ali na način i u onoj mjeri da je to ujedno i zaključak pojedinih dijelova i cjeline radnje. U likovnoj umjetnosti, posebno u onoj R. Magrittea, Platonovo se srazmjerje prepoznaje u tematiziranju slike unutar slike. Autor tu vidi pokušaj slikarevog naznačavanja prevladavanja slike i uprisutnjena na slici onog slikanog kakvo ono jest u svojoj istini. Pokazano je to na slici “Ljudski uvjet II” Slika kao cjelina prikazuje sobu u kojoj se nalazi slika onog što se vidi izvan sobe. Ta je slika postavljena u takav odnos sa onim što prikazuje, da se vidi da to nije samo prikazivanje već i uprisutnjenje, ali i nadilaženje. Uz tu sliku u sobi nalazi se još nešto, ono što takav jedan fenomen omogućuje, ono kroz što se on događa. Platon bi to nazvao idejom onog Dobrog ili onog Lijepog. Magritte to prikazuje krugom. Autor tvrdi da je to onaj isti krug kojim se bavi i Dürerov zamišljeni melankoličar. Gledana kroz Platonovo srazmjerje vidljivog i nevidljivog, Dürerova grafiku “Melencolia I” se pokazuje u najdubljem srodstvu sa “Ljudskim uvjetom II”. To srazmjerje se grafici ne dovodi izvana već proizlazi iz odnosa na njoj prikazanog kruga i kvadrata. Razrješenjem tog odnosa čitava se grafika pokazuje kao dio jednog velikog kvadrata rezanog po Platonovom srazmjerju. Postava slike unutar slike odgovara postavi romana unutar romana (Dostojevski, Mann, Kafka) i kazališta unutar kazališta. Klasični primjer je Shakespeareov “Hamlet”. U ključnoj sceni s glumcima kazalište se postavlja u takav odnos sa stvarnošću Klaudijeve Danske da ona biva u potpunosti razotkrivena. No to je samo jedna od analogija. Drama je u cjelini tako strukturirana da njeni likovi, radnje u kojima sudjeluju, jedni drugima odgovaraju. Od gledaoca se traži moć imaginacije, moć kretanja od analogije do analogije da bi se dosegnula ona najviša koja čini konačnu svezu cjeline. Odnos slike i onog što slika predstavlja i prevladavanje tog odnosa način je i religioznog govora. Do poznavanja Boga ne može se doći mimo njegove slike. Krist kao savršena slika Božja, Bog i čovjek u istoj osobi jest punina srazmjerja vidljivog i nevidljivog, zemaljskog i nebeskog, ljudskog i božanskog. Ukazujući na prisutnost Platonove paradigme u filozofiji autor se uglavnom ograničava na opus Frane Petrića ali naznačuje tu problematiku i u suvremenoj filozofiji. On je prepoznaje u kompoziciji Petrićevog glavnog djela “Nova de universis Philosophia”. Ta kompozicija je slika njegovog sadržaja – spoznaje sveukupnosti. Ta se spoznaja artikulira kroz pitagorejski shvaćenu harmoniju, onu istu koju prepoznajemo u krugu odnosno u Platonovom srazmjeru. U ovom djelu radnje problematizira se i položaj prirodne znanosti. Da bi mogla postati empirijskom i primijenjenom morala je izaći iz vidokruga cjeline, što nikako ne znači da je njeno pravo mjesto izvan nje. Unutar prirodne znanosti javlja se potreba za ponovnim srazmjerjem sa cjelinom. Na to potiče pitanje smisla događanja u prirodi i začudna činjenica akauzalnih sveza. Govoriti o Platonovom srazmjerju vidljivog i nevidljivog znači govoriti i o mjestu čovjeka i o mjestu Boga i svih ostalih bića u cjelini svijeta, odnosno o njihovom mjestu u tom srazmjerju, u krugu. Samo u krugu priroda može biti priroda, čovjek čovjek a Bog Bog. To je onaj krug u kojem Hegel vodi ideju, prirodu i duh da bi pokazao što je ideja, što je priroda, što je duh, jer samo u tom krugu oni jesu to što jesu. To je i Nietzscheovo ponovno došašće onog jednakog ; konačno, to je ono Heideggerovo četvorstvo unutar kojeg zajedno stanuju, čovjek, zemlja, Bog i nebo. Njegov izazov za promišljanje jednostavnosti četvorstva izazov je za promišljanje Platonovog srazmjerja vidljivog i nevidljivog, odnosno za promišljanje u krugu suprostavljenih jedan drugom u susret idućih momenata.

Platon; usporedba o crti; krug; međusobno odnošenje suprotstavljenih momenata; sectio divina; umjetnost; Magritte; Dürer; Shakespeare; Kafka; religija; Biblija; filozofija; Petrić

nije evidentirano