hrvatski

Međimurske popijevke

Zaštitni su znak Međimurja njegove popijevke. U okviru hrvatske glazbe predstavljaju pravu posebnost jer se odlikuju melodijskim linijama širokoga opsega sazdanima na starocrkvenim modusima, pentatonici ili na molskom tonskom načinu, jer se u svom tradicionalnom, standarnom izričaju izvode i solistički (a ne samo skupno), mnoge u slobodnom, parlando rubato ritmu kojim pjevač/ica slijedi ritam i značenja pjevanoga teksta, kao i jer je riječ o odista ogromnom fondu različitih napjeva i tekstova pjesama. Preko tri tisuće popijevaka takvih karakteristika prikupio je, transkribirao i analizirao Vinko Žganec (1890.- 1976.), vodeći hrvatski etnomuzikolog svojega doba. U današnjoj se praksi, međutim, međimurske popijevke češće izvode skupno nego solistički, i to ne samo jednoglasno nego i višeglasno, sve do četveroglasja. Jednako tako, veoma je česta i instrumentalna pratnja, najčešće tamburaška. Također, s obzirom na načine izvođenja karakteriziraju ih i poneke druge značajke zborskoga pjevanja – dinamičke i agogičke razlike, tendencija prema čvrstom ritmu i jednostavnim mjerama te, s obzirom na način rada, uvježbavanje pod vodstvom istaknutog, nerijetko i glazbeno školovanog pojedinca (voditelja ili dirigenta) i uz oslanjanje na pisane izvore (napose Žgančeve zbirke). Izrazitu posebnost predstavlja i nazor o individualnom autorstvu popijevaka, koji je široko rasprastranjen upravo među njezinim nositeljima. To ih, međutim, ne priječi da popijevke istodobno shvaćaju i prakticiraju kao opće dobro, vlastitu narodnu tradiciju i važan simbol identiteta.

popijevka, Međimurje, Hrvatska

nije evidentirano