Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 743364

Darovnica Ivana VII. Frankapana – najstarija je dubašljanska glagoljična isprava


Botica, Ivan; Galović, Tomislav
Darovnica Ivana VII. Frankapana – najstarija je dubašljanska glagoljična isprava // Krčki kalendar ..., 2015. (2014), 86-92 (podatak o recenziji nije dostupan, članak, ostalo)


Naslov
Darovnica Ivana VII. Frankapana – najstarija je dubašljanska glagoljična isprava
(The Charter of Ivan (John) VII Frankapan - Oldest Glagolitic Document from Dubašnica (Island of Krk))

Autori
Botica, Ivan ; Galović, Tomislav

Izvornik
Krčki kalendar ... (1330-1535) 2015. (2014); 86-92

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, ostalo

Ključne riječi
Darovnica Ivana VII. Frankapana; Dubašnica; otok Krk; glagoljična isprava
(The Charter of Ivan (John) VII Frankapan; Dubašnica; Island of Krk; Glagolitic Document)

Sažetak
Dubašnica, krčki kaštel i plovanija u sjeverozapadnom dijelu Krka koja je kroz rano novovjekovlje spajala desetke zaseoka mahom nestalih rodova, posvema je bila glagoljaška. Unatoč tomu što u Dubašnici imamo svjedočanstva i latinične pismenosti na latinskome, talijanskome i hrvatskome jeziku, pisana je kultura Dubašnice počivala na glagoljičnoj pismenosti. Uglavnom je plod glagoljaškoga nadahnuća pismenijih Dubašljana, popova glagoljaša i franjevaca trećoredaca glagoljaša koji su se zarana institucionalno organizirali kroz dubašljanski kaptol kraj plovanske crkve sv. Apolinara (Polinara) u današnjem Dubašljanskom polju i kroz samostan sv. Marije Magdalene (Mandalene) u Portu. Uz dubašljanske sinove duhovnoga poziva, pismeno su stasavali njihova braća, rođaci i susjedi. Neki će s vremenom, poput Sormilića iz Kovača u Svetom Antonu, preuzeti dubašljanski hrvatskoglagoljski notarijat, pravnu instituciju koja je najdublji trag u Hrvata ostavila upravo na Krku. Zanimljivo je da nije bilo Dubašljanke i Dubašljanina koji glagoljicom nije bio zabilježen u matičnim i notarskim spisima. Glagoljičnom pismenošću praćeni su i sami početci Dubašnice, posredno utemeljene početkom druge polovine 15. stoljeća kada ju je stanovništvom sa susjednoga kopna, poglavito iz Bužana u današnjoj Lici, naselio Ivan VII. Frankapan. Na njezinu početku stoji njegova darovnica o zemljama crkve sv. Andrije u Pogankama iz 1454. godine. O njoj je detaljnije progovoreno u ovome tekstu. Najstariji glagoljični zapis iz Dubašnice, sačuvan doduše u prijepisu, darovnica je Ivana VII. Frankapana napisana u njegovoj kneževskoj kancelariji 11. travnja 1454. godine. Njome je krčki gospodar dao Pavlaku Juriću, doseljeniku s Grobničkoga polja, zemlju crkve sv. Andrije na uživanje. Sama isprava spletom različitih okolnosti nije bila poznata Ivanu Kukuljeviću Sakcinskomu (1816 – 1889) koji je polovinom 19. stoljeća radno prošao dubašljanskim krajem, ali ni Đuri Šurminu (1867 – 1937) koji ju, jer je bila u privatnom vlasništvu, osobno nije imao u rukama, pa je u hrvatski diplomatar Acta Croatica mogao uvrstiti samo nekoliko redaka prema Milčetiću. Naime, ispravu je još 1884. godine prvi dijelom pročitao i protumačio zaslužni hrvatski slavist prof. Ivan Milčetić-Matina (1853 – 1921). Isprava je vrlo oštećena i nije sačuvana u svome originalu, već u kasnijem prijepisu. Do nas je došao preklopljeni i prilično pokidani list papira ispisan glagoljskim kurzivom. Milčetić pretpostavlja da je s početka 16. stoljeća kada je među baštinicima započela stoljetna parnica za pripadajuću crkvu i njezinu zemlju. Darovnica je restaurirana, primjereno zaštićena i pohranjena u Krku List je od propasti spasio pop Mihovil Mužinić Mužina (1850 – 1933), dubašljanski plovan od 1895. do 1908. godine, koji je 26. travnja 1903. u osobnom Dnevniku zapisao sljedeće: …Prošle subote dođu k meni Pere Žgombić i Mate Petičić, da raspravljamo o kapeli sv. Andrije… Stari donio neki smotak, da su to spisi sv. Andrije, ali uzeo neke druge... Donio mi jih pak u nedjelju 26. 04., a ja u večer brže spise prolistah... ko van sebe od veselja, kad opazih spis glagoljski od 1454... darovnicu kneza Ivana... Dakako već izgrčeno, stareno... ipak dat će se čitati. Još ne znam je li izvor je li prepis... opet... neki spisi s jedne strane omotani slabim papirom, tobože koricami, a to rukopis glagoljski… Taj je „smotak“ potom pohranio u župni ured u Bogovićima, a potom je dospio u Biskupijski arhiv u Krk gdje se nalazi i danas, restauriran i primjereno zaštićen. Postoji i talijanski prijevod iste darovnice Copia tratta da altra simile esibita, e che dimostra essere stata li 16 Gennaro 1719, tradotta dall'illirico in italiano. Upravo je on pri čitanju glagoljične isprave poslužio Milčetiću i Mužiniću Mužini. Milčetić je upozorio da prevoditelj dotičnu ispravu nije preveo ad verbum kako je naveo, već je pružio nešto slobodniji prijevod. S obzirom na to da je najstarija dubašljanska glagoljična listina slabo poznata široj javnosti, najprije je donosimo prema recentnom izdanju mons. Nikole Radića iz brošure Kapela svetog Andrije u Dubašnici (2011). Tekst (rekonstruiran i protumačen): V ime Božje, Amen. Leta tekućega rojstva Božjega 1454. miseca aprila na dan 11. Ja Ivan knez modruški i otoka naredih mojemu dragomu popu Ivanu Hodaniću pisat slobošćine i s dvimi muži naredit vas konfin svetoga Andrija. Ki muži Šimun Lesičić i Šimun Sršić prije hodiše u Gubodol, hodiše u mošune Jurja Bozanića, hodiše u dolac Koprivnjak i u dolac Smratinj i do guvna Martina Žubrića, hodiše do zemlje zvane Kut, i hodiše na put komunski ki pelja u Omišalj, i naokolo sopet hodiše u Gubodol, svršiše konfin i počinuše, i hodiše pravit i navistit knezu Ivanu u selo Sršićevo. Prizva knez Ivan Paliak i da mu rečeno mesto, kako su pokazali rečena dva muža, ki rekoše da su pravo i verno činili, obašli i sinjali s jego naredbom po duši ko bolje mogoše rečeni kunfin. Ki reče da im pušća i preporučiva rečenu crikvu i kunfin da ju služe dobro i vladaju ča najbolje moru i da mole Gospodina Boga za me grišnika ki budu duperali te moje slobošćine i crikvu sveti Andrij, i molim ti redovnici ki budu služili crikvu ovu da mole Gospodina Boga za me grišnika i da davaju pravo moj dohodak sve ča mi gre, i je obećal na kušenciju da oće plaćat ča bude hodilo od sega dat pravo. To pisah ja pop Ivan Hodanić po zapovidi moga gospodina. Reče Jurić knezu Ivanu: od dohotka kuliko davat? Reče knez: desetu kvartu, deseti spud kako je Gospodin Bog naredil i odlučil i postavil. Dah te slobošćine ja knez Ivan za Ijubav da san ga speljal s polja Grobnički od svoga oca i matere u moj otok da živi i da se hrani sebe i svoje koleno, da mogu živiti, pošteno naučiti rod roda da živu u strahu Božjem. Nekadašnji glagoljski original preveden je na talijanski jezik Glagoljičnu je ispravu prilikom rada na novom izdanju još uvijek neobjavljene zbirke Acta Croatica evidentirao i u prvoj četvrtini 20. stoljeća obradio Stjepan Ivšić (1884 – 1962). Cijenjeni je hrvatski jezikoslovac opisuje ovako: …Isprava je, kako mi se po svemu čini, doživjela ono što i neke druge isprave, tj. nekadašnji je glagoljski original u početku mletačkoga gospodstva bio preveden na latinski jezik, pa je latinski prijevod postao matica današnjemu hrvatskomu i talijanskomu tekstu. Današnji hrvatski tekst mogao bi biti i prijevod iz talijanske matice. U spomenutom se arhivu nalazi i talijanski prijevod iz god. 1717., prema kojemu je nekadašnji dubašljanski župnik Miho Mužina god. 1903. udesio hrvatski tekst popunivši svoj prijepis riječima prema talijanskom prijevodu. Mužina je mislio da je sadašnji glagoljski tekst original, pa je zato na svome prijepisu metnuo bilješku: „Čuvaj kako oko u glavi!“… I Ivšić u svome radu donosi, dakako necjelovit prijepis isprave. Prateći vrlo oštećenu ispravu iz retka u redak, danas možemo pročitati sljedeće: [N]a .č.u.l.g. (1454.), miseca aprila na d[an .g.ï. (17.)] ...[dr]agomu popu Ivanu Hodaniću pisa[t]... ...kufin (!) Svetoga Andriĵa, ki muži vi... ...hodiše u mošune Jurĵa Bozanića, hod... ...na Martina Žubrića hodiše meju op... ...hodiše sopet u Gubodol, svršiše kuf... ...selo Sršićevo. Prizva knez Iv[an]... ...i d… …dva ...ra ... ć s B[ogom s]voju dušu dobro i obitel [s]voju i crikvu ča najbole more i da mole gospodi- na Boga za me grišnika ki budu duperale te moje slobošćine i crikvu Sveti Adrij i molim te redovnici ki budu služili... [c]rikvu da mole gospodina Boga za me grišnika i da mi odgovaraju reć moj dohodak o... …a se do svake kušencije da oće plaćat ča bude hodilo od sega dat pravo... To pisah ĵa pop Ivan Hodanić po zapovidi moga gospodina. Reče Jurić knezu Ivanu: o-dohotka kuliko davat? Reče knez: desetu kvartu, deseti spud, kako i gospodin Bog naredil i odlučil i postavil. Dah te slobošćine ĵa knez Ivan za lubav da sa[m] ga spelal s polja Grobnička od svoga oca i matere u moj otok, da živi i da se hrani, sebe i svoje koleno, da mogu [ži]viti pošteno, naučiti rod reda da živu u strahu Bo[žjem]. Vjerodostojna isprava Usporedbom ove današnje vrlo oštećene listine i transkripcije popa Mužinića Mužine iz 1903. godine uočeno je da je transkripcija učinjena prema talijanskom prijevodu glagoljskog predloška. Dakle, vjerojatno je postojalo više prijepisa isprave. Stoga je moguće da je Ivan VII. naslovljen u glagoljičnoj listini knez „modruški i otoka“, a u talijanskoj inačici knez „krčki i modruški“ (Veggia e Modrussa). Iz istoga slijedi „s polja Grobnička“ u glagoljičnoj listini dok u Mužininoj transkripciji stoji „s polja Grobnički“, očito prema talijanskoj inačici (tal. Grocbnicki, Grochnitzch). Prijeporno je destinatarovo ime koje se vjerojatno nalazilo u uništenom dijelu 7. retka glagoljske isprave. Zbog oštećenja rekonstruirano je kao Paliak, odnosno Poljak. Već je Milčetiću bilo dvojbeno i jedno i drugo ime koje je s pravom povezao s patronimom Jurić navedenim pri kraju isprave. Budući da se u kasnosrednjovjekovnoj antroponimiji frankopanskoga područja kao inačica imena Pavao pojavljuje Pavlak, skloni smo tumačiti da je u našoj ispravi upravo riječ o tome imenu. Dakle, desetinatar bi bio Pavlak Jurić koji je kao zaslužan čovjek Ivana VII. Frankapana stigao s Grobničkoga polja na dubašljansko područje. Bilo kako bilo, darovnica Ivana VII. Frankapana iz 1454. godine diplomatički nije autentična, ali je po vremenu, okolnostima i prostoru vjerodostojna isprava. Vjerodostojnost joj daje i spomen Šimuna Lesičića (Lisica), jednoga od dvojice ovlaštenih vještaka iz susjednih Miholjica, koji je od istoga kneza 1451. godine dobio kapelu i nekretnine Svetoga Vida (u današnjem selu Sveti Vid – Miholjice). Kako ne raspolažemo samim izvornikom datiranim 5. lipnjem 1451, o toj smo ispravi primorani suditi samo preko literature. Možemo tek pretpostaviti da je sličnoga obrasca kao i spomenuta iz 1454. godine. I jedna i druga nastale su u kneževskoj kancelariji Ivana VII. Frankapana koji je imao uposlena pisara za tumačenje i pisanje hrvatskih isprava glagoljičnoga pisma. Iz dubašljanske se isprave doznaje da je u toj službi 1454. godine bio pop Ivan Hodanić. Kapela sv. Andrije u selu Žgombići Važno je naglasiti da je Ivan VII. Frankapan od 1451. godine bio apsolutni gospodar Krka. Zaslužne pojedince, cijele rodove i crkvene redove doseljava s kopna na otok. Daje im na uživanje zemlju i oslobađa ih poreza. Novopridošli je Pavlak Jurić dobio na uživanje zemlju crkve sv. Andrije između današnjih sela Kremenića i Žgombića. U talijanskoj se inačici navodi da kapela sv. Andrije pripada selu Kremenići (Cappella di Sant' Andrea nella villa di Cremenich). No, crkva se počela smatrati sastavnim dijelom sela Žgombići nakon što je parnica okončana „sretno po obitelj Žgombića, te su oni priznati kano vlastnici crkve i njezinih zemljišta“ (Milčetić). Po svemu sudeći, crkva sv. Andrije (lokalno: sveti Andrij) najstariji je sakralni objekt dubašljanskoga kraja. Izvorno romanička građevina, stilski je mijenjana i često popravljana (npr. 1614, 1790, 1903, 1927, 1956, 1966, 1979, 1993, 1994. i zadnji put 1999. godine). Povijest joj je primjereno dokumentirana u Catastico di Veglia iz 1730. godine. Pretpostavlja se da je kapela sv. Andrije u početku pripadala glagoljaškoj benediktinskoj opatiji sv. Nikole u Omišlju. To se pravda spomenom redovnika u listini (molim te redovnici ki budu služili... crikvu da mole gospodina Boga za me grišnika). Zanimljivo je ovdje spomenuti da su redovnicima, kako svjedoče brojne dubašljanske oporuke iz ranog novog vijeka, nazivali sve popove glagoljaše u Dubašnici. Crkva sv. Andrije imala je oltar posvećen 15. rujna 1614. s jedinstvenom oltarnom slikom sv. Andrije, sv. Petra i sv. Pavla, o čemu svjedoči glagoljski natpis za koji se do ponovnoga pronalaska 1999. znalo samo po literaturi: 1614. na 15 sektembra pisah ja pre Martin Krainović, kurato, kada bi blagoslovljeni ovi oltar.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija, Povijest



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
090-0900998-0997 - Glagoljska paleografija (Marica Čunčić, )
130-1300620-0641 - MONUMENTA MEDIAEVALIA VARIA (SREDNJOVJEKOVNI POVIJESNI SPOMENICI) (Neven Budak, )

Ustanove
Staroslavenski institut , Zagreb,
Filozofski fakultet, Zagreb