Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 742987

Graditelji Trogira 1420.-1450.


Plosnić Škarić, Ana
Graditelji Trogira 1420.-1450. // Ars Adriatica Časopis Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, 4 (2014), 173-198 (podatak o recenziji nije dostupan, članak, znanstveni)


Naslov
Graditelji Trogira 1420.-1450.
(Builders of Trogir 1420-1450)

Autori
Plosnić Škarić, Ana

Izvornik
Ars Adriatica Časopis Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru (1848-1590) 4 (2014); 173-198

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
Marangoni; lapicide; graditeljski pothvati; arhivska građa; mletačka uprava; crkveni i privatni naručitelji
(Marangoni; lapicide; building projects; archival records; Venetian government’s commissions; ecclesiastical commissions; private commissions)

Sažetak
U radu se prezentiranju prikupljeni arhivski podaci o marangonima i lapicidama koji se spominju u Trogiru između 1420. i 1450. godine (vidi Prilog: Pregled arhivskih podataka o lapicidama i marangonima u Trogiru od 1420. do 1450.). Do sada poznatim podacima iz notarskih knjiga trogirske srednjovjekovne komune, koje su objavili Ivan Kukuljević Sakcinski, Cvito Fisković i Danko Zelić, te onih koje su pišući povijest grada zabilježili Ivan Lucić i Pavao Andreis, odnosno onima zapisanima u vizitaciji biskupa Didaka Manole, pribrojili su se i novotktiveni podaci iz notarskih knjiga. Riječ je o tek nekolicini dokumenta koji svjedoče o djelatnosti pojedinih marangona i lapicida, te obimno sačuvanim dokumentima po kojima su ti uređivali svoje privatne poslove ili im svjedočili. Od ukupno 66 zabilježenih, 34 su bili marangoni, od čega ih je 25 pouzdano bilo iz Trogira, a vjerojatno još i onih 6 čije podrijetlo nije zabilježeno, jedan je bio Šibenčanin a dvojica Zadrani. Brojka govori o realnim potrebama za tim zanatlijama u onodobnom Trogiru: raspon poslova koje su marangoni mogli preuzimati bio je iznimno širok i obuhvaćao od drvorezbarskih narudžaba do angažmana za gradnju zahtjevnih konstrukcija u kamenu, premda je svakako za pretpostaviti da su se pojedinačno opredjeljivali za specijalizacije u jednome ili drugom smjeru. Lapicida je ukupno zabilježeno 27, od čega ih je 6 bilo iz Trogira, za četvoricu se podrijetlo ne navodi, trojica se navode kao stanovnici, bez naznake podrijetla, petorica su bili Mlečani, trojica Dubrovčani, dvojica Šibenčani, te po jedan iz Splita, Zadra, Adrije, Bosne i s Hvara. Analizom prikupljenih podataka te analizom njihova međuodnosa s podacima o tada poduzimanim podizanjima novih i preoblikovanjima postojećih zdanja nastojale su se ocrtati njihove uloge u građevinskim pothvatima u onodobnom Trogiru. Ti su obuhvaćali obnovu i nastavak gradnje katedrale i uobičajne pre/gradnje privatnih zdanja, zatim podizanje novog opservatskog samostana s crkvom sv. Križa te niz novogradnja i popravaka, koji su nužno bili poduzimani kao posljedica događaja koji su 1420. doveli do uspostave mletačke vlasti te novonastalih okolnosti vezanih za njeno učvršćivanje i prezentaciju – među kojima su najbitniji gradnja kaštela za mletačku posadu, poznatog kao Kamerlengo, preoblikovanje komunalne palače, i gradanja i popravci triju samostana: dominikanskog u burgu, franjvačkog na kopnu i benediktinskog u gradu. Među zabilježenim marangonima i lapicidama najsposobniji se graditelji izdvajaju dvojako: preko sačuvanih ugovora za podizanje svodova odnosno gradnju nadsvedenih prostora i kroz titule protomajstora, bez obzira na to označavaju li one, kako je E. Hilje razložio, graditelja koji je ujedno i projektant, graditelja koji je ujedno i nadglednik/poslovođa ili autoritet kojeg sami graditelji jednog grada biraju među sobom. Ti su vladali zakonima konstrukcije, a to im je znanje omogućavalo prihvaćanje zahtjevnih i poslova i funkcija. Na tom nivou primarno obrazovanje više nije bilo relevantno: svodove su gradili i marangoni i lapicide. U nastojanju da se razluče oni najsposobniji svakako se u obzir može uzeti još jedan kriterij: ugovori za poduku, čije je sklapanje podrazumijevalo ne samo vještinu učitelja već i njegovu uposlenost, dakle angažman za vrijeme kojega je mogao izravno poučavati tijekom svih faza radova, ali i osigurati sredstva za uzdržavanje učenika. Među trogirskim marangonima i lapicidama bilo je majstora koji su bili sposobni načiniti nacrte, osmisliti i voditi gradnje, izvoditi zahtjevne konstrukcije i klesati opremu po narudžbi te onih koji su mogli načiniti sve nužne manje građevinske radove. Razlog veliku broju došljaka iz drugih gradova, od kojih su devetnaest bili lapicide, a od trojice marangona dvojica pouzdano gradila zahtjevnije konstrukcije u kamenu, ponajprije je u opsegu graditeljskih radova poduzimanih u onodobnom Trogiru. I šturo sačuvani podaci o uposlenjima pokazuju da je od dvadesettrojice došljaka njih čak četrnaest imalo ugovorene radove, a isto se može pretpostaviti i za još dvojicu. Dolazili su, dakle, mahom po ugovorenom poslu, a ne da bi ga tek po dolasku tražili. Premda je prioritet uvijek bio angažirati lokalnog graditelja odnosno onog koji je već djelovao u gradu, zbog njihovog su nedostatnog broja za pronalaženje onih koji će raditi na gradnji Kamerlenga i preoblikovanju komunalne palače brinuli mletački službenici, dok su opservanti koristili svoja šibenska a potom i dubrovačka poznanstva. Neki od tih graditelja potom su privaćali i druge poslove u Trogiru. U skladu s njihovim nam poznatim vještinama iznijeli smo nekoliko hipoteza o njihovim nedokumentiranim angažmanima u gradu. Najvećom nepoznanicom ostali su radovi trogirskih marangona i klesara, ponaprije trojice koji se izdvajaju titulama protomajstora. Utvrdili smo da je razlog tomu i u drugim gradovima poznata, ali u Trogiru izrazito raširena praksa pisanja internih zadužnica i potvrda, mjesto bilježenja ugovora u notarskim knjigama. Poradi rečene prakse nije nam pak razvidna ni organizacija i podjela poslova na gradilištima. Tek jedan dokument svjedoči da su se lapicide i marangoni, koji su sklapali ugovore za podizanje zdanja, zapravo obvezivali i garantirali da će gradnja biti kvalitetno načinjena u zadanom roku, što ne podrazumijeva i da su sami izvodili radove, već da su ih ponajprije zadavali, nadgledali, organizirali i koordinirali. Budući da su nam drugi takvi jamačno interni podugovori nepoznati, tek za učenike možemo tvrditi da su sudjelovali u radovima na gradnjama koje su ugovarali njihovi učitelji. Ukupno prikupljena i analizirana građa dakle ne samo da ne nudi jasne odgovore na brojna pitanja o angažmanu i autorstvu, od kojih je neka postavio još Lj. Karaman, već mahom otvara nova – vezano uz koja smo, sukladno raspoloživim podacima, iznijeli argumente u prilog nekolicini hipoteza. Jednako kao što smo pretpostavili dulji boravak pojedinih graditelja no što ga mogu posvjedočiti suvremeni spisi, svakako treba ostaviti otvorenom i mogućnost da u onim sačuvanima nisu zabilježeni ama baš svi koji su u to doba i djelovali u gradu. Iskristalizirali su se svakako osnovni razlozi dolazaka majstorâ iz drugih gradova te se ocrtala skica hijerarhijske podjele među onodobnim marangonima i lapicidama sukladna njihovim poznatim nam pojedinačnim vještinama i znanjima. Za gotovo sve, međutim, u ovom radu nabrojene može se pretpostaviti da su – prema svojim mogućnostima – sudjelovali u graditeljskim pothvatima i radovima (razumijevanim u najširem mogućem značenju te riječi) i na taj način dali svoj udio u podizanju trogirskih zdanja u razdoblju od 1420. do 1450. godine.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
020-0202684-2691 - Arhitektura i urbanizam hrvatskoga kasnog srednjovjekovlja (Danko Zelić, )

Ustanove
Institut za povijest umjetnosti, Zagreb

Autor s matičnim brojem:
Ana Plosnić Škarić, (236864)