hrvatski

Dopamin u shizofreniji

Rezultati brojnih pretkliničkih, „post-mortem“, te “imaging” studija ukazuju na tri osnovna patofiziološka mehanizma u shizofreniji: dopaminsku disfunkciju, poremećenu transmisiju u glutamatnom sustavu, te upalniproces u mozgu. Ova tri sustava se nalaze u stalnoj međusobnoj interakciji. Dopamin ima ključnu ulogu u brojnim funkcijama središnjeg živčanog sustava, poput voljnih pokreta, spavanja, dnevnog ritma, aktivnosti, ponašanja, uzimanja hrane, doživljaja nagrade, donošenja odluka, radne memorije, učenja, motivacije, pozornosti, afekta, te hormonalne regulacije. Dopaminska hipoteza shizofrenije dominira unatrag 60ak godina. Međutim, posljednjih je godina pozornost skrenuta sa postsinaptičke na presinaptičku disfunkciju. Danas se smatra da je najveći “izvor” dopaminske disfunkcije povećana sinteza i otpuštenje dopamina. Utvrđena je i povećana okupiranost i aktivacija postsinaptičkih D2 dopaminskih receptora dopaminom, kao i njihova pojačana osjetljivost na dopamin. Ove su promjene utvrđene u više područja strijatuma, a povezuju se sa pozitivnim simptomima. Konzistentno je utvrđeno da je sinteza dopamina povećana u prvoj psihotičnoj epizodi, ali i u prodromalnom stadiju. Međutim, smatra se i da je ova pojačana sinteza posljedica različitih procesa koji se odvijaju u mozgu, godinama prije nastupa prve epizode. Terapija antipsihoticima trebala bi “ispraviti” višak dopamina u strijatumu. Međutim, antipsihotici djeluju na postsinaptičkoj, a ne presinaptičkoj razini. Nakon prekida terapije u pravilu dolazi do relapsa. Međutim, u osoba sa terapijskom rezistencijom nije zapažena povećana sinteza dopamina. Možemo za sada samo pretpostaviti da je u ovih osoba možda dominantna disfunkcija glutamatnog sustava, odnosno, neuroinflamacija. S druge strane, iako je manje konzistentnih podataka, smanjena dopaminska transmisija u korteksu povezuje se sa deficitom radne memorije i egzekutivnom disfunkcijom. Nadalje, dopaminska transmisija u DLPFC slijedi U krivulju. Pri tome i prevelika, kao i premala dopaminska transmisija u ovom područjudovode do oštećenja radne memorije. Stoga se čini da je dinamička ravnoteža unutar dopaminskog sustava ključna za normalno funcioniranje. Svi postojeći antipsihotici su blokatori dopaminskih D2 receptora. Za sada u kliničkoj primjeni nema lijekova koji bi “ciljali” na glutamatnu i upalnu komponentu. Nadalje, shizofrenija je složen i heterogeni poremećaj, te različiti pacijenti imaju vjerojatno različitu neurobiologiju. Nadamo se da će buduća istraživanja konačno dati dugo očekivani odgovor o kakvom se neurobiološkom poremećaju radi kod pojedinog pacijenta, te koji je terapijski pristup najbolji. Ponato je da osobe s prvom epizodom, u pravilu, imaju najbolji odgovor na antipsihotike, a kasnije je taj odgovor sve lošiji. Postizanje remisije je izazov, ali je možda još veći izazov remisiju održavati kroz dugi niz godina. Zato želimo što prije započeti liječenje s najboljom mogućom terapijom, prije nego se, zbog uznapredovalih promjena tijekom kroničnog procesa, prozor mogućnosti smanji, ili čak zatvori.

dopamin; shizofenija

nije evidentirano