hrvatski

Morfološka i dendrokronološka analiza oštećenih stabala hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) u starim sastojinama spačvanskog bazena

Stablimično je odumiranje danas prevladavajući oblik odumiranja hrasta lužnjaka koji predstavlja veliki problem u praktičnome gospodarenju hrastovim sastojinama. Osnovne su značajke ovoga procesa: (i) odumiranje starih stabala, (ii) konačnoj smrti prethodi progresivno smanjenje vitaliteta što se prvo očituje smanjenjem prirasta nakon čega slijedi propadanje krošnje i pojava simptoma napada patogenih organizama, (iii) u procesu sudjeluju brojni abiotski i biotski čimbenici koji u procesu sudjeluju različitim intenzitetom i tijekom različitih vremenskih razdoblja. Osnovni je cilj ovoga istraživanja morfološkom i dendrokronološkom usporedbom oštećenih i vitalnih stabala u istim stanišnim uvjetima utvrditi ulogu morfoloških značajki nadzemnoga dijela stabla u kompleksu čimbenika pojedinačnoga odumiranja hrasta lužnjaka. Istraživanje je obavljeno u dijelovima 10 starih sastojina spačvanskoga bazena ukupne površine 100 ha, postavljeno je 106 kružnih pokusnih ploha ukupne površine 7, 5 ha, ukupno je morfološki obrađeno 547 lužnjakovih stabala, te je izvađeno i dendrokronološki obrađeno 343 izvrtka. Mikrotopografski gledano, istraživane sastojine nalazile su se u šumskoj zajednici hrasta lužnjaka i običnoga graba (4 odsjeka), šumskoj zajednici hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i žestiljem (4 odsjeka), te u sastojinama hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i rastavljenim šašem (2 odsjeka). Oštećena su stabla od vitalnih jasno odijeljena prema onim morfološkim parametrima koji ukazuju na veličinu stajališnog prostora koje je stablo ostvarilo, a to su promjer krošnje i površina horizontalne projekcije krošnje. Regresijskom je analizom utvrđeno da oštećena stabla za isti prsni promjer imaju veće promjere krošanja i veće površine horizontalne projekcije krošnje. Oštećena stabla, iako manjeg ukupnog volumena živog staničja u deblu (bijeli), ipak imaju statistički značajno veći odnos volumena bijeli po jedinici površine horizontalne projekcije krošnje negoli vitalna stabla. Ovaj rezultat upućuje na neuravnoteženost morfoloških značajki oštećenih stabala, odnosno veće potrebe za ugljikom negoli je to moguće proizvesti u ograničenom stajališnom prostoru s premalom krošnjom i lisnom površinom. Utvrđeno je također da gotovo sva odumrla stabla i velika većina odumirućih stabala imaju površinu horizontalne projekcije krošnje koja je manja od kritičnog prosječnog stajališnog prostora u uvjetima prirodnoga izlučivanja. Dendrokronološka je analiza pokazala da prosječni radijalni prirast oštećenih stabala zaostaje za prosječnim radijalnim prirastom vitalnih stabala, i to u svim istraživanim odsjecima. Oštećena stabla u razdoblju od 1945. do 2007. godine imala su od 20, 1 do 39, 8% posto manji radijalni prirast od vitalnih stabala. Također je utvrđena puno veća varijabilnost i fluktuacija širina godova oštećenih stabala, karakteristična za stabla koja rastu u nepovoljnim uvjetima. Analizom indikatorskih godina otkrivene su četiri negativne indikatorske godine (1957., 1971., 1979., 1998.) koje su ostale evidentirane u prirastima lužnjakovih stabala u svim istraživanim odsjecima. Morfološke značajke lužnjakovih stabala u kompleksu pojedinačnoga odumiranja od iznimnoga su značaja kao pripremni čimbenik. Nepovoljan odnos ostvarenoga s potencijalnim stajališnim prostorom za ovu vrstu predstavlja prvi korak prema smanjivanju vitaliteta stabla i njegova prirasta. Stablo tada postaje manje otporno na poticajne čimbenike poput suše, dugotrajne stagnacije poplavne vode ili golobrsta. Djelovanje poticajnih čimbenika, kakvo je utvrđeno u četiri negativne indikatorske godine, doprinosi daljnjem rapidnom opadanju vitaliteta stabla, uslijed čega dolazi i do pada otpornosti na patogene organizme koji kao terminalni čimbenici u konačnici dovode do odumiranja stabla.

hrast lužnjak; Quercus robur L.; odumiranje; morfološka obilježja stabla; dendrokronologija

nije evidentirano