hrvatski

Povijesna pravednost u hrvatskim usmenim predajama

Na zapisima hrvatskih usmenih predaja analizira se mjesto povijesnih osoba u usmenoj tradiciji. Pretpostavlja se da u njihovu prikazivanju postoje klišeizirane predodžbe o hrabrosti junaka, o velikodušnosti ili zloći vladara, o darežljivosti, mudrosti i neupitnoj pravednosti. Ti se pripovjedački uzorci prenose i prilagođuju najrazličitijim povijesnim osobama i povijesnim razdobljima bez obzira uklapa li se stvarna biografija tih povijesnih osoba u te klišeje ili ne. Kut iz kojega povijesna predaja izvješćuje jest, više no u ostalim predajama, pogled prema gore, doduše kako ga zamišlja najčešće neobrazovan pripovjedač koji se nikad u životu osobno nije susreo s plemićkim, dvorskim svijetom ili suvremenim svijetom visoke politike, koji mu je do neke mjere pandan. Razmatra se i pitanje koliko su ti tekstovi povijest, a koliko su fikcija jer usmena povijesna predaja ne ide za kronikom, ona izdvaja, ekstrahira, subjektivizira i relativizira događaj u kontekstu kolektivne tradicije. Koncentrirana je na anegdotalan prikaz događaja u kojemu se povijesna osoba nalazi u neobičnoj ili neuobičajenoj situaciji jer je jednoepizodnost predaje suprotna epskoj naraciji povijesti. Po svojemu su jezičnostilskom ostvaraju mnogo bliže živom, svakidašnjem govoru od povijesnoga teksta te se upravo u tom bogatstvu sličnih a ipak veoma raznolikih pojedinačnih iskaza raskriva veća gustoća i doživljaja i podataka. Premda su jednim dijelom povijest, te su predaje prije svega književno organizirani doživljaj povijesnoga čina s prepoznatljivim sastavnicama usmene književnosti. Usmena predaja interpretira složene povijesne strukture iz kolektivnog ili individualnog kazivačkog mitskog svjetonazora, a potpuno ignorira složenost povijesnih odnosa i procesa, pri čemu njezino tumačenje nije ništa manje višeznačno. Nisu joj važne povijesne činjenice nego njihovo tradiranje. Istinosne tvrdnje povijesnih predaja su stoga potpuno drukčije od znanstvenih. Značenje se iscrpljuje u načinu gledanja, u mitizaciji povijesti i svakidašnjice, što im podaruje živost i jedinstvenu vrsnoću. Makropovijesnu razinu svode na lokalnu, ili čak individualnu. Po tom se svome postupku donekle približuju suvremenoj historiografiji, koja povijesne događaje i osobe ne interpretira samo ovjerenim podacima već u svoj znanstveni diskurs uključuje i kontekst događaja, svjedočanstva sudionika, različite priče koje ne moraju biti podudarne, ali svaka pojedinačna otkriva ili tumači djelić istine.

povijesna usmena predaja; mitizacija; usmena povijest; Habsburgovci; Hrvatska

nije evidentirano