hrvatski

Prikaz knjige "Žrtva, osveta i kultura oprosta"

Svijet i ljudska povijest prepuni su osvetničke destrukcije. Još je psihoanalitičar Otto Rank izjavio da je želja za osvetom kod ljudi uvijek bila kanalizirana u pogrešnom smjeru, ponajprije prema onima koji nisu ništa skrivili. Prema žrtvama - onima koje je zapravo jedino i moguće osvetnički napasti.S druge je strane – oprost. Oprost – kao kompleksna emocija koja čini temelj svih stabilnih interpersonalnih odnosa.Kultura oprosta, kako navodi prvi autor knjige „Žrtva, osveta i kultura oprosta“ profesor Ivan Urlić, treba početi ponajprije od autentičnog priznanja vlastite mračne strane, vlastite destruktivnosti. Iako bez osude nema ni opraštanja, profesor Urlić nam s izuzetnom senzibilnošću ostavlja mogućnost priznavanja da kultura oprosta ima stanovitih ograničenja, posebice nakon proživljenih trauma koja nadilaze svakodnevna i uobičajena životna iskustva, poput stradavanja u Domovinskom ratu ili holokausta.Klajnijanskim rječnikom za davanje i traženje oprosta potreban je izlazak iz paranoidne i dosezanje depresivne pozicije, gledanje svijeta sivim, a ne crno-bijelim naočalama, odnosno mnogo intrapsihičkoga rada i preispitivanja s obje strane. Zato je posve jasno da se sposobnost istinskog opraštanja, koliko se god činilo neuhvatljivim ljudskim iskustvom, povezuje s osjećajem samoaktualizacije i sa cjelovitošću čovjekove psihe. No, kad fenomen oprosta postavimo u širi kontekst kao socio-političko pitanje kao što implicira tekst u knjizi ono postaje još kompleksnija zadaća. Tada se pitamo je li doista autentičan oprost moguć, ili je riječ samo o vrsti tzv. pseudooprosta? Sve su to iznimno polemična pitanja i problemi koje iznose autori knjige profesor Ivan Urlić, Miriam Berger i Avi Berman te ih razrađuju u tri velike cjeline: žrtva, osveta i kultura oprosta. Potkrepljuju ih i kliničkim materijalom u opisanim psihoterapijskim seansama.Oni koji dolaze iz psihoterapijske prakse rada s traumatiziranima znat će da knjiga profesora Urlića i suradnika kontratransferno unosi znatan duhovni nemir, jer se lik žrtve kao glavnog protagonista stavlja unutar širokog prostora djelovanja između osvete i oprosta. No, s druge strane, autori su knjige iznimno okrenuti žrtvi (točnije pacijentu) te se u svakoj rečenici njihovog djela osjeća traženje (više) razumijevanja za njih, suosjećanja i toliko potrebne pažnje. Zato je ova knjiga veliki prilog razumijevanju psihologije žrtve kao osoba koje su teško duševno bolesne.

žrtva; osveta; oprost; pseudooprost; trauma; PTSP; psihoterapija

nije evidentirano