hrvatski

Animalističke teme u Peićevim "Skitnjama"

Cilj rada je iz motrišta animalistike, kao relativne mlade znanstvene discipline nastale 1970-ih, pružiti novo čitanje neponovljivih Skitnji Matka Peića. U profinjenu kovitlacu Peićevih misli i filigranskim zapažanjima vezanima uz panonski prostor, upečatljivo se javlja jedna konstanta: nedjeljivost čovjeka i prirodnoga svijeta. Iz ranjive pozicije tek prolaznika na ovom planetu, autor jednakom oštrinom i pronicavošću kojom promatra ljude i krajeve, promatra i autohtone životinje. Iz Peićevih zapisa izvire sva raskoš divlje i domaće turopoljske i slavonske faune, i to u posve ravnopravnom odnosu s opisima krajolika, arhitekture ili tradicija i običaja. Peićev stav prema ljudsko-životinjskim odnosima nikako nije šegedinovski pesimističan, naprotiv, život i smrt za njega su trajan izvor fascinacije i on ih prihvaća i poštuje kao nepromjenjive činjenice. U jednom kasnijem Peićevu zapisu čitamo: “Pišući u čast Čovjeka, ne treba zaboraviti poštovanje prema Prirodi.” Stoga nećemo pogriješiti ustvrdimo li da nam se upravo putem animalističkih motiva autor otkriva kao vrstan znalac biologije te iskreni, biocentrični promicatelj animalističke – ili, još šire, ekološke – korektnosti, po čemu je 1967. godine, kada su objavljene Skitnje, bio daleko ispred svojega vremena.

Matko Peić; "Skitnje"; animalističke teme; odnos prema prirodi; ekološka korektnost

nije evidentirano