hrvatski

"Judi imaju dušu, a živine paru"? Neljudska životinja u Šegedinovu romanu Djeca božja

Životinjska pojavnost u Šegedinovu romanu Djeca božja najava je autorova bavljenja egzistencijalističkim temama, posebice moralnim i etičkim dvojbama u vezi s ljudsko-životinjskim odnosima. Tematiziranje religiozno-filozofskog pitanja života i smrti promatrano kroz prizmu suodnosa čovjeka i ostalih vrsta trajna je Šegedinova preokupacija koju možemo iščitati iz mnogih njegovih proznih, autobiografskih, putopisnih i esejističkih djela. Neljudska životinja u ovom romanu postoji na tri razine: “stvarne” životinje u naraciji, životinje u jeziku i imaginaciji te, na trećoj, metafizičkoj razini, na kojoj se autor bavi božanskim životom životinja i pitanjem životinjske duše. U dijaloškim dionicama romana, kao i putem toka svijesti pojedinih likova, Šegedin propituje ispravnost kršćanskog antropocentrizma. Kršćanstvo je u velikoj mjeri ravnodušno prema prirodi i životinjama, a počiva na stavu o čovjeku stvorenom prema Božjem liku koji ima pravo raspolaganja svim ostalim stvorenjima – nerazumnim životinjama. Međutim, kao što je još u 18. stoljeću istaknuo engleski pravnik i filozof Jeremy Bentham, o životinjama se ne bi trebalo promišljati u kontekstu razuma ili (ne)sposobnosti govora, nego je glavno pitanje koje si trebamo postaviti mogu li patiti, što je ujedno i jedno od neizbježnih teoloških pitanja. Naime, ako je patnja posljedica grijeha, zašto onda pate životinje koje su nevine? U tom smislu Šegedin u ovome romanu problematizira pitanje može li čovjek uistinu biti slobodan u životu koji živi od drugog života, što je temelj općeg zakona opstanka. Polazeći od nedjeljivosti čovjeka od prirode, traga za odgovorom gdje je mjesto neljudskih životinja u metafizičkom poretku, ali i u našem, za neljude uglavnom brutalnom svijetu.

Petar Šegedin; Djeca božja; metafizika; neljudska životinja i duša; animalistika

nije evidentirano