hrvatski

Scenski potencijal Vitezovih tekstova

Kanoniziran kao prvo i najveće ime hrvatske dječje poezije, Grigor Vitez današnjoj je djeci poznat uglavnom kao – autor igrokaza Plava boja snijega. Već i površan uvid u mrežne stranice profesionalnih i amaterskih kazališta, kao i školskih dramskih/scenskih skupina, potvrdit će i trenutnu scensku prisutnost ovog teksta kako u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Trogir) tako i u regiji (Pečuh, Sarajevo, Brčko, Ljubuški). Što je redateljski ili glumački privlačno u ovoj zapravo linearnoj scenskoj slikovnici, statičnih – gotovo lutkarski krutih – papirnatih likova i samo verbalnih zapleta? Duguje li tekst svoj scenski život činjenici da svako vrijeme dodaje "kosturu" stare bajke svoje "meso"? Ili se naprosto uklapa u repertoarnu praksu dječjih kazališta koja klasičnim kanonskim tekstovima računaju na sigurnu publiku. Dodatno je zanimljiv i status ovog teksta unutar književnog opusa Grigora Viteza. Žanrovski određen kao "priča za čitanje i prikazivanje", ovaj se tekst svojim scenskim potencijalom naslanja na praksu dijalogiziranja, uspavljivanja, razbrajanja – prisutnu u mnogim Vitezovim antologijskim stihovima. Takve male drame prepoznajemo u pjesmama Zima se razboljela, Neposlušne stvari, Švelja, Nema za mačke škole ili Sedam cvjetova – sedam razgovora, dok se bajkoviti kraljevski inventar uspostavlja u narativnijim "štafetnim vježbama" kojima se pokušavaju riješiti nerješivi zadaci u pjesmama Kraljevska zapovijest i Ime careve ptice. Vitezova poezija govori, dakle, istim jezikom kao i njegov igrokaz. A on je sasvim točno na tragu ideje dramske pedagogije da je tekst samo mogućnost za određenu predstavu, ili još bolje – za mnoge neodređene predstave.

igrokaz; recepcija; dramska pedagogija

nije evidentirano