hrvatski

Protokol palijativnog zbrinjavanja djeteta s uznapredovalim malignim tumorom u Klinici za dječje bolesti Zagreb

Maligni tumori dječje dobi zahtjevna su i kompleksna problematika, kako u kurativnom tako i u palijativnom zbrinjavanju. Postavljanjem dijagnoze i definiranjem rizičnosti bolesti otvara se mogućnost kvalitetne informacije o prognozi bolesti kao i o mogućem liječenju. S obzirom na kompleksnost bolesti potrebno je usmjeriti dobru komunikaciju medicinskog i psihorehabilitacijskog osoblja prema djetetovoj obitelji. U radu se iznosi sadašnji protokol zbrinjavanja djeteta s uznapredovalim malignim tumorom. Tijekom redovitih sastanaka članova palijativnog tima iznose se aktualni problemi u palijativnom zbrinjavanju pojedinih bolesnika. Zajednički se dolazi do smjernica za analgeziju, ishranu, respiratornu i nužnu duhovnu potporu i psihorehabilitaciju. Teško je postaviti jasnu granicu kurativnog i palijativnog zbrinjavanja. Prikazom visokorizičnih bolesnika u smislu tijeka dijagnostike, faze liječenja i tijeka bolesti određuju se i intervencije koje će u slučaju palijativnog zbrinjavanja postati dominantne. Velika važnost usmjerava se na optimalnost postupaka, a time i kakvoću života umirućeg djeteta. Kod donošenja odluka o pojedinim intervencijama važno je poznavanje želje djeteta i njegove obitelji. Roditeljima je potrebna što jasnija informacija o respiratornoj potpori uz objašnjenje o neetičnosti umjetne ventilacije. Važna su pismena izvješća o svakom bolesniku referiranom na palijativnom timu koji donosi informaciju za sve djelatnike koji sudjeluju u djetetovu zbrinjavanju. Usmjeravanje obitelji na kakvoću života bolesnog djeteta osnova je palijativnog pristupa u njegovu zbrinjavanju. Multidisciplinarno zbrinjavanje simptoma bolesti, fizikalna terapija, psihorehabilitacija, socijalne intervencije pridonose olakšavanju života bolesnog djeteta kao i njegove obitelji, što pridonosi dobrobiti cijelog društva. Kvalitetna komunikacija i zbrinjavanje djeteta donosi osjećaj sigurnosti kod roditelja, bez obzira na težinu bolesti. Ovim se smanjuje i često prisutan osjećaj krivnje i bespomoćnosti koja se javlja zbog progresije bolesti. Potrebno je nastavljanje aktivnosti i nakon ev. smrtnog ishoda bolesti, za vrijeme žalovanja. Poznavanje kulturoloških i vjerskih osnova hrvatskog društva, uz poštivanje djetetove želje za boravkom kod kuće s mogućnošću i funkcioniranja u zajednici, ističe potrebu razvoja lokalnih dnevnih bolnica i mobilnih timova uz primarnu zdravstvenu zaštitu. U sadašnjem trenutku ovaj model nije dovoljno saživio i potrebne su daljnje aktivnosti u referentnom centru i u lokalnim centrima za zbrinjavanje djece.

Palijativno zbrinjavanje ; dijete

nije evidentirano