hrvatski

Književne vedute i skice osobnoga pjesničkoga kanona Matka Peića

Predmetom interpretacije korpus je sa 156 lirskih pjesama što ih je Matko Peić napisao od 1936. do 1968. Šest pjesama, nastalih od 1936. do 1939., objavio je u Lirici požežeke mladosti 1944. u Požegi. Sto pedeset pjesama objavio je u Radu Odjela za suvremenu književnost JAZU broj 350 pod naslovom Lirika 1968. Premda Matko Peić pjesmama ulazi u hrvatsku književnost, nije se afirmirao kao pjesnik, nego kao putopisac i esejist. Skitnje, naslovna riječ njegovih godinu dana ranije objavljenih putopisa, sadrži ključ za pristup i kod za dešifriranje Lirike umjetničkoga šetača, flaneura, koji prolazi slavonskoposavskom ravnicom, pomno promatra, a svoja zapažanja i asocijacije viđenoga i doživljenoga pretvara u riječi i stihove te uz nju možemo vezati pojam flanerizma. S obzirom na njegovo likovno usmjerenje, u interpretaciji ćemo ponajprije usmjeriti pozornost na naglašenu kolorističku komponentu, slikovnost i prostornost, što se očituju u brojnim književnim vedutama i pejzažima. Ovisno o prostoru kojega oblikuju, pjesme možemo podijeliti u dvije skupine: jednu skupinu čine pjesme u kojima se tematizira slavonski ravničarski pejsaž s ruralnom arhitekturom, a drugu skupinu pjesme s umjetnom prirodom i urbanom arhitekturom. Pisao je izvan aktualnih pjesničkih strujanja oblikujući svoj osobni pjesnički kanon. Kao pjesnika pobliže ga određuju kvalifikacije pejzažista i majstora vedutnoga oblikovanja. Poezija mu je ostala u sjeni putopisa i eseja, neovjerena u kritičkoj literaturi te nedostupna suvremenoj čitateljskoj publici.

Matko Peić; lirika; pejzažist; književne vedute; flanerizam

nije evidentirano